Od prvog dana otvorene srpsko-srbijanske agresije, Hrvatska je (nepovratno) podijeljena na političke Hrvate, tj. one koji prihvaćaju povijesnu i političku realnost suverene Republike Hrvatske i političke Jugoslavene, one koji tu realnost nisu nikad prihvatili pa za njih i domovina i politička opcija ostaje Jugoslavija.
Takva podjela ostaje do danas samo se u pojedinim razdobljima različito nazivala i politički manifestirala s obzirom na geopolitičke okolnosti u „tuzemstvu“ i „inozemstvu“. Domovinski rat, tj. genocidna srpsko-srbijanska agresija na Hrvatsku 1991. donekle je prikrila spomenutu podjelu i nacija je bila prilično homogena; četnička zvjerstva i srbijanska mitomanija za trenutak su poljuljale Jugoslavene, ali ne za dugo.
Čim je oružje utihnulo i kad su uočili da im se „ustaše“ neće osvećivati, tj. da ih neće tretirati kao što su oni njih, odmah je na površinu izbila stara zaraza jugoslavenštinom i progon „ustaške tvorevine“, Republike Hrvatske. Nakon „Bljeska“ i „Oluje“ 1995., antihrvatske formacije preko svojih političkih stranaka, a uz obilnu pomoć ljevičarskih medija i nevladinih udruga bezočno kreću u osvajanje svekolikog društvenog i političkog prostora i uspijevaju u svom naumu da stvore aktivnu antihrvatsku frontu. To je hrvatska antifa.
(…)
U političke Jugoslavene spada SDP, tj. vodstvo i članstvo Partije, jednako kao i njihovi simpatizeri; svi kojima je komunistički svjetonazor jednoumlja draži od građanske parlamentarne demokracije. U trenutku kad se odlučivalo o samostalnoj Hrvatskoj, Partija se demonstrativnim izlaskom iz Hrvatskog sabora 1991. jednoznačno očitovala o suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj, a taj se politički stav do danas nije nimalo promijenio. U tu skupinu svakako još spadaju simpatizeri SDP-a i „mešani brakovi“ prvog, drugog i trećeg naraštaja. Oni su ostali bez domovine i nacije: Jugoslavija je propala, jugoslavenstvo nije uspjelo, a „ustašku“ Hrvatsku nikako ne žele prihvatiti.
Srpska manjina u Hrvatskoj okupljena oko svetosavlja i SPC okosnica su tradicionalnog antihrvatstva, a u SDP-u vide jamstvo onih snaga koje će kad-tad i po svaku cijenu obnoviti Jugoslaviju pod nekim trećim ili petim imenom. SDP je placenta za južnoslavenske plodove svih vrsta i podvrsta. Među te spada i onaj najperfidniji dio „evropejske“ Srbije koja želi punopravno članstvo u Europskoj Uniji. Međutim njih ne zanima nikakav kulturološki priliv iz civilizirane Europe i nadoknađivanje stoljeća turskog podaništva, njihov je cilj Hrvatska. I to Hrvatska servirana kao europski dar Srbiji, kao geopolitički zalogaj kad Republika Srbija jednom uđe u Europsku Uniju. EU će postati zajednička kuća i Hrvatskoj i Srbiji, ne baš treća Jugoslavija, ali u ovom kutu Europe dobra osnova za novo beogradsko usisavanje Hrvatske. Gubitak Crne Gore, Kosova, Sandžaka i Vojvodine toliko frustrira Srbijance da je Republika Srpska slaba utjeha i samo „prisajedinjenje zapadnih zemalja“, tj. Hrvatske može nadoknaditi izgubljeno i umiriti zaslijepljeno velikosrpstvo.
Od svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, Republika Hrvatska ima ili pobunu (tzv. SAO Krajina) ili neprestani incident s srpskom nacionalnom manjinom. I ni sa jednom drugom nacionalnom manjinom. Konkretno s Miloradom Pupovcem i njegovim SDS-om i Srpskim narodnim vijećem. To su oni isti Srbi koji su digli pobunu protiv Hrvatske i stvorili zločinačku SAO Krajinu: to je ono isto poraženo četništvo i pobijeđeni Srbi kojima je i nakon neoprostivih zločina Republika Hrvatska dala sva manjinska prava, ali koji se ni s vojnim porazom ni s postojanjem suverene Republike Hrvatske ne mire, nego neprestano ruju i pljuju po hrvatskoj državi. Njihov je cilj u Hrvatski ustav vratiti srpsku konstitutivnost i onda više nego ikad prije posrbiti Hrvatsku. Indikativno je da Hrvati i Republika Hrvatska nemaju nikakvih poteškoća i političkih prijepora s, na primjer, mađarskom, slovačkom, crnogorskom ili talijanskom manjinom? Suživot i manjinska prava odvijaju se na obostrano zadovoljstvo i bez bilo kakvog incidenta. Sve nacionalne manjine osim srpske politički su Hrvati i Republika Hrvatska im je domovina u punom smislu riječi.
(…)
HNS i njegovo frakcionaške novonastale strančice poput „Glasa“ i „Reformista“ u istom su košu političkih Jugoslavena kao i SDP, s tim da njeguju usavršeno političko parazitstvo tako da bez ikakvog izbornog rezultata u izvršnoj vlasti s pobjednicima participiraju na najboljim političko-gospodarskim pozicijama. Ni Mika Tripalo, ni Savka Dabčević Kučar, nisu bili politički Hrvati. Njihovo komunistička vjeroispovijest dozvoljavala je promišljanje hrvatstva samo do razine konfederativne Jugoslavije „pod mudrim vodstvom SKJ“, ali ne i državotvornije od toga. Glas, Reformisti i PGS obični nebitni su trabanti Partije i okovani sovjetsku umovi, čak i sada kad je Partija u komadima.
IDS je politička autonomaška stranka klijentistička klika talijanaških slugu, koji na Srbe gledaju kao na političke i prirodne saveznike. Ni Talijani ni Hrvati već Istrijani kao nekakav poseban entitet (?) ustrašenih mletačkih podvornika; uglavnom lokalno obojeni neškolovani konobari i promućurni gostioničari pretvoreni u mudrijaše. Tim su se „Istrijanima“ priključila djeca „mešanih“ brakova, najčešće očeva jugooficira. Dobar je primjer IDS-ovac Furio Radin potalijančeni Hrvat, jugoslavenski rodoljub i partijski sekretar, i sve što treba – pa i potpredsjednik Hrvatskog sabora u kome većinu drži „ustaškom“ HDZ-u.
Živi zid je dijagnoza hrvatske političke scene i njihovi birači ne spadaju ni u političke Hrvate ni u političke Jugoslavene. Oni su dokaz da opće pravo glasa ima velikih manjkavosti. Ta je anarhistička stranka gnojni čir na političkom licu Hrvatske i dio anamneze hrvatskog izbornog korpusa.
HDZ je samo nominalno stranka političkih Hrvata kontaminirana političkim Jugoslavenima. Je li neprestano zatvaranje udbinih i partijskih aktiva dovoljan dokaz, a ako tome dodamo činjenicu da Hrvatska ne potražuje svoju arhivsku građu, kao i građu NDH pohranjenu u Beogradu, hrvatska politička stvarnost posve je jasna. Zapečaćenim arhivima Ivo Josipović štiti svoga oca, ali nije jedini. Nakon sjajnih političkih pobjeda, a najveća je svakako stvaranje suverene Republike Hrvatske i vojnih pobjeda u Domovinskom ratu, državotvornost HDZ-a je ukradena i taj državotvorni pokret za suverenu Hrvatsku nije nikad izrastao u pravu političku stranku zato liderstvo u toj stranci podsjeća na minula vremena druga Tita.
Katolička crkva još se bavi svojom ulogom u uzaludno katoličkoj zemlji, u kojoj je SDP dva puta pobijedio na parlamentarnim izborima i dao dva predsjednika Republike, te Crkva i dalje preispituje povezanost nacionalne osviještenosti i katoliciteta. Crkvi još imponira arbitrirati i s propovjedaonica držati lekcije više nego aktivno sudjelovati u izgradnji građanske i demokratske Hrvatske.
Hrvati su imali nesreću da su u kraljevini SHS postali dviju srbijanskih dinastija, austrougarskih liferanata svinjskim mesom, a potom su došli u sužanjstvo lažnog bravara i pravog komunističkog tiranina. Ta se desetljeća poniženja, sramote i sveopćeg zaostajanja ničim ne daju isprati i pokrpati. Traume dviju Jugoslavija, gedžovanske i bravarske političke ropotarnice su nepopravljive. Predugo su trajale i ostavile dubok ožiljak u vidu političkih anti-Hrvata.
HRsvijet
PRINT
