U Zagrebu su (i pred tv publikom) svečano uručene najviše hrvatske nagrade za kulturu i umjetnost – Vladimir Nazor, kojeg se „nitko“ više ne sjeća da je bio prvi predsjednik hrvatskog Sabora (u vrijeme kad su na tisuće ljudi i uz njegov blagoslov kao Titova vjernog političara!) završavali ni krivi ni dužni na Golom Otoku ili pak u Lepoglavi, a mnogi su i ubijeni, prije svih nevini – Hrvati.
U dvorani Arhiva RH, gdje se održavala svečanost, sjedili su brojni hrvatski kulturni djelatnici. Kad je ministrica kulture RH uručila ovu nagradu jugoslavenskom filmskom djelatniku Radi Šerbedžiji, i to za „životno djelo“ dvorana kao da je „pala u trans“. Svi su gromoglasnim pljeskom pozdravili velikog umjetnika, koji je ovo priznanje „posvetio i svim svojim suradnicima u pokrajini“! (Ni ovog puta nije mogao izgovoriti riječ – Hrvatska.)
Obzirom da je na početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata otišao (dezertirao) iz Hrvatske, nitko se od tamo „hrvatskih kulturnih veličina“ nije upitao: zbog čega je zapravo dobio ovo veliko hrvatsko priznanje?
Možda za „kulturnu okupaciju“ Brijuna?
Nu, ništa manje nazočni nisu pljeskali ni dobitnicima godišnjih nagrada Vladimir Nazor, kao primjerice redatelju Krešimiru Dolenčiću (valjda zato što je navodno svojedobno „isključio“ mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu na Trgu bana Jelačića?) i redatelju dokumentarnog filma „Srbenka“ Nebojši Slijepčeviću, u kojem se autor pita: Što znači danas odrasti u Hrvatskoj, a da nisi Hrvat? Inače, ovaj jadni filmski uradak prati sudbinu obitelji Zec, čiju mučnu sudbinu je na kazališne daske postavio, (u stilu- „svi“ Hrvati su zločinci!), a tko drugi nego bivši dečko Danijele Trbović - Oliver Frljić.
Naravno da svi osuđujemo bilo kakav zločin, osobito nad djecom, ali ni taj redatelj ni taj Frljić nikada se nisu upitali- što je s preko 400 hrvatskih dječaka i djevojčica ubijenih od srpskih i inih agresora u Domovinskome ratu?
I ovom prilikom čula se kritika zašto do danas HRT nije prikazao „Srbenku“, ali ne i smrt nevine hrvatske djece.
Da je netko napravio dokumentarni film ili kazališnu predstavu o zločinima nad hrvatskom djecom u vrijeme rata, taj vjerojatno ne bi mogao ni u dvoranu, a kamoli dobiti neko veliko kulturno priznanje.
Jednom riječju, sramotno je što je najveća nagrada za kulturu i umjetnost ove godine (i to za životno djelo!) pripala Šerbedžiji, a još je sramotnije što su hrvatski kulturni djelatnici to priznanje umjesto kritikama popratili velikim pljeskom!
Mladen Pavković
Kamenjar.hr
PRINT
