Dajući izjavu prije prikazivanja filma general u Puli jedan od glumaca u filmu, Tarik Filipović, ponašao se, blago rečeno, čudno. U filmu je igrao admirala Davora Domazeta Lošu i na pitanje novinarke o svojoj ulozi on se, umjesto da se izvuče s dvije-tri fraze ako mu se ne da govoriti o ulozi, stao napadno smijati, sipati neke neprimjerene aluzije na osobu koju je u filmu glumio. Vidjelo se da se silno trudi da gledateljstvu plasira otprilike sljedeću poruku: Ma, kužimo se, Lošo je bezveznjak, ali honorar je honorar, ne možemo uvijek birati koga ćemo glumiti! Ili kako primjećuje Tihomir Dujmović: ”On (Filipović, op. D. P.) neskriveno prezire lik kojeg glumi, a pri tom ne glumi šefa Wehrmachta na Balkanu, glumi čelnika hrvatskog obavještajnog sustava u najvećoj vojnoj pobjedi u kompletnoj hrvatskoj ratnoj povijesti! Ali, što te relacije znače Tariku Filipoviću? Ništa!”
Tarik Filipović je relativno dobar voditelj. Možda njegov humor ponekad djeluje isforsirano, možda tu i tamo ima prenaglašen taj bosanski štih, no nije loš voditelj televizijskih kvizova. Nije ni sjena Olivera Mlakara, ali je za tri koplja bolji od Joška Lokasa ili Danijele Trbović. Tarik nije loš ni kao glumac, istina bolji je kao oponašatelj Ćire Blaževića nego kao, recimo, Hamlet, ali – Bože moj – nisu svi za karakterne uloge. Iako podrijetlom iz Bosne, Tarik se sjajno prilagodio zagrebačkoj sredini te u nezahtjevnim serijama, npr. u seriji Bitange i princeze, igra ulogu fetivog Zagrebčanca. No, da ga ne hvalim dalje, Tarik obvezno uprska stvar kad bezrazložno upliće politiku u svoju voditeljsko-glumačku butigu.
Po tomu se on ne razlikuje bitno od većine kazalištaraca srednje i mlađe generacije, svi su oni kao nešto nafureni na Rvatine, nacionalizam, konzervativizam i tako dalje i tomu slično. Tarik nije izravan i svadljiv kao njegov pajdaš ili jaran, kako im drago, Rene Bitorajac. Tarikov pristup je više onako svilenkast, lepršav, otrov zavija u humor, humor u bezazlen osmijeh i ljubav prema nogometu. Da se Vlasi ne dosjete.
No bit ostaje ista: Tarik Filipović iskreno ne cijeni zemlju u kojoj je ostvario sjajnu karijeru i postigao sve što je u životu postigao, a to je u najmanju ruku razmjerno njegovu talentu, dapače vjerojatno ga i premašuje. Čemu ta prikrivena averzija prema Hrvatskoj i Zagrebu koji mu je dao više nego što bi mu Tuzla ili Sarajevo ikada mogli dati!?
Po takvom odnosu prema zemlji u kojoj živi i radi, rekoh već, Filipović nije iznimka. U Hrvatskoj je kulturi gotovo nepisano pravilo da treba biti kritičan, pa i neprijateljski raspoložen prema svemu što miriše, oni bi rekli smrdi, na hrvatstvo i oduševljen svime što stiže iz Regiona. Tarik ovdje uzet kao primjer samo zato što izgleda i ponaša se kao pristojan, pristao i drag dečko. Prema takvima prosječna televizijska politika gaji neko intuitivno povjerenje i blagonaklonost. Onaj Emir Hadžihafiz-i-još-nešto ljudima već vizualno nije dovoljno simpatičan da bi mu vjerovali, Tarik jest. Zato je važno upozoriti na činjenicu da njegove šale i pošalice nisu uvijek bezazlene.
Da rade kojim slučajem u Srbiji, Tariku i sličnima nikada ne bi palo na um da se sprdaju sa srpskim generalima. Ostvarili bi oni karijere i tamo, nije da ne bi, ali bi bili dobri i lojalni Srbi. I tu dolazimo do ključnog razloga zbog kojeg i pišem o ovoj temi. Tarik Filipović je samo povod, pravi je razlog princip: Hrvatska mora biti otvorena, tolerantna itd., ali istodobno i samosvjesna; dati prava i jednake mogućnosti svima, ali i tražiti poštovanje i lojalnost svih koji tu žive i rade. Kao i sve normalne države, ni manje ni više.
Damir Pešorda
Kamenjar.hr
PRINT
