Ne stišava se bura u Vukovaru oko ćirilice, odnosno bacanja na pod notornog statuta ovoga grada koji je na sjednici Gradskog vijeća časnom i uvaženom gradonačelniku Ivanu Penavi predao neki Srbin na ćirilici, a još su uvijek aktualna i suđenja oko razbijanja ploča na dvojezičnom pismu u ovome gradu.
U Srbiji i Republici Srpskoj oko takvih stvari nemaju problema, jer tamo se ne može dogoditi nešto slično, kao primjerice da ih se provocira na takve i slične načine.
U Hrvatskoj je moguće da se i srpskim iliti četničkim „herojima“ posve legalno odaje počast. I nikome ništa. Zbog toga nitko ne odgovara, već su tvorci ovih zlodjela i dobro zaštićeni.
To je nama naša borba dala.
Koliko puta je već objavljeno da se na mjesnom groblju u Borovu selu i srpskom vojnom groblju „Aleja“ u Vukovaru nalaze spomenici srpskim zločincima. Tako primjerice opet moramo podsjetiti da i dalje postoji spomenik ratnom zločincu Vukašinu Šoškočaninu “komandantu obrane Borova sela, narodnom junaku“ koji je tako proglašen na velikoj Srpskoj skupštini u Belom Manastiru 25. rujna 1991. Taj spomenik je, piše, postavljen na “srpskoj zemlji“.
A zločinačka skupina četnika Beli orlovi podigla je 1977. na srpskom, četničkom vukovarskom groblju spomenik također ratnom zločincu Vojislavu Miliću, „prvoj žrtvi rata u Borovu, koji je poginuo 2.5.1991.“ na njegovu ulazu i na taj način taj je četnik „dao život za slobodu srpskom narodu“.
U Srbiji nam ne daju ni da postavimo spomen ploču na logorima u kojima su mučili i ubijali nevine Hrvate, a kamoli da na nekom tamošnjem groblju netko postavi spomen ploču nekom hrvatskom Junaku Domovinskoga rata.
Zanima nas: tko je dozvolio da se takve ploče postavljaju u Vukovaru i oko njega, te zbog čega se ljudima koji veličaju zločine i četništvo ne sudi, kao što se to radi pojedinim Vukovarcima koji su razbijali dvojezične ploče?
Nu, ne samo da im se ne sudi, takve i slične ploče samo što nisu proglašene i za „kulturno dobro“, jer ih često čuva i hrvatska policija!
Ne znamo kako to oni na vlasti ne shvaćaju da se na taj način odaje počast istima onima koji su rušili, palili i ubijali i koji su prouzročili mnogobrojne tragedije 90-tih tijekom njihove borbe za „otadžbinu“?
Hrvatski branitelji, a poglavito stradalnici Domovinskoga rata, ne mogu se pomiriti s tim činjenicama, a još manje zaboraviti golgote koje su prošli u vrijeme obrane i stvaranja hrvatske države.
Dosta je priča o zločinima za koje nitko nije odgovarao, tim prije jer svaki zločin ima svoga zločinca.
Ali, ako se već ne mogu ili ne će procesuirati ratni i ini zločini, onda što je razlog da se barem spriječi velikosrpsko veličanje počinjenih zločina, te neprestano izjednačavanje žrtve i agresora?
HRsvijet.net
PRINT
