Koliko ću ja još živjeti i mogu li dovršiti započeto djelo, bilo je prvo i osnovno pitanje koje mi je predsjednik Franjo Tuđman postavio kad je spoznao svoju dijagnozu, prije nego što će je potvrditi u washingtonskoj vojnoj bolnici “Walter Reed”. To pokazuje da je njemu Hrvatska bila prva misao čak i u takvim najtežim životnim trenucima. Jer nema ništa teže od spoznaje da boluješ od maligne bolesti, prisjeća se profesor Andrija Hebrang trenutka kad je prvi hrvatski predsjednik saznao da boluje od karcinoma kardija (ušće jednjaka u želudac).
(…)
‘U JNA je vidio kako se podriva Hrvatska’
– I to je okvir njegova povijesnog djelovanja. Što se tiče njega kao čovjeka, on je u životu prolazio različite faze. Bio je antifašist i kao takav je nastavio svoj posao u JNA. I dobro da je tako bilo, jer je iznutra mogao dobro vidjeti kako se podriva Hrvatska te kako se kroz to jugoslavenstvo topi i nacionalni identitet Hrvata. I to ga je potaklo da krene u tu borbu koju je započeo još davno prije Hrvatskog proljeća 1971. Kao disident je završio u zatvoru istih tih komunista kojima je pripadao. I to je razlika između Tuđmana i goleme većine drugih komunista koji su preokrenuli kapute nakon 1990. i nastavili dalje na rukovodećim pozicijama voditi Hrvatsku.
‘Preglede je smatrao gubitkom vremena’
I tu vam je njegov veliki problem jer je morao ući u sukob s tim svojim nekadašnjim komunističkim istomišljenicima koji su sad potpuno promijenili mišljenje. Znao je da su toliko jaki da ih ne može zaobići, izbaciti ni izbjeći – tumači Hebrang. I danas je čvrsto uvjeren da je uz takve okolnosti ubrzo i srpsku agresiju na Hrvatsku mogao izvući samo Franjo Tuđman. Ni jedan drugi političar, ističe Hebrang, ne bi mogao u tim okolnostima stvoriti Hrvatsku, a kamoli se oduprijeti ratnoj agresiji.
(…)
Uvijek mi je govorio da ima prečih problema. Premda sam ga uvjeravao da su najvažniji život i zdravlje, on na sebe nije polagao puno. I na jednom od takvih rutinskih pregleda otkrili smo mu bolest, te limfne čvorove. I kad su mu potvrdili dijagnozu, vrlo je teško prihvaćao terapiju i sve te preglede do trenutka kad smo mu rekli realnu prognozu i očekivanja. Onda je shvatio ozbiljnost zdravstvenog stanja.
(…)
Završio je mirnu reintegraciju Podunavlja i zaokružio svoju životnu misiju. Također sam svjedočio njegovoj tuzi kad je shvatio da bolest opet uzima maha. I tad je izgovorio rečenicu tipičnu za njega: ‘Vidim da je kraj tog dobrog razdoblja, ali završio sam djelo’. Vidite, i tu je u prvi plan stavljao stvaranje Hrvatske – niže Hebrang. Ističe kako ga boli što osiguranje nije ispunilo Franjinu želju dok je bio u bolnici i pozvalo ga da se s njim posljednji put vidi.
(…)
‘Vladu su odbili svi koji nisu komunisti’
Protiv Franje su radili njegovi najbliži suradnici, tvrdi Andrija Hebrang. I prosvjed za Radio 101 bio je jedan veliki scenarij protiv predsjednika jer do toga nikad nije trebalo doći.
U počecima formiranja vlade, Franji Tuđmanu je bio veliki partner Andrija Hebrang. Upravo njemu je Tuđman ponudio ministarsko mjesto.
– Nakon dobivenih izbora 1990. sjedili smo u HDZ-u. Sastavljali smo vladu i pozvao me da budem ministar. Nudio mi je nekoliko resora, no rekao sam mu da volim svoju liječničku struku i ne bih je se nikad odrekao. Tražio sam zdravstvo, on mi ga je dao. Zamolio sam ga da vidim imena i drugih kolega ministara.
Gledao sam taj popis i shvatio da jedino ja nisam bio član Saveza komunista. Rekao mi je: ‘Andrija, dovedi mi u vladu bilo koga drugog tko nije bio komunist i ja ću ga prihvatiti’. Mislio je na ljude iz drugih hrvatskih stranaka.
Počeo sam mu nabrajati Savku, Gotovca, Slobodana Budaka… On ih je preda mnom jednog po jednog zvao, nudio im ministarska mjesta u vladi. Stavio ih je na razglas i ja sam slušao kako ga jedan po jedan odbijaju riječima: ‘A tko si ti da nas zoveš u predsjedništvo Republike?’. I onda mi je rekao: ‘Pa baš zato mi uđi u vladu da imam barem jednog’ – prisjetio se Hebrang, koji se nije libio nekoliko puta podnijeti i ostavku jer se nije slagao s nekim stvarima.
(…)
Kamenjar.hr
PRINT
