Televizijsku seriju “General” na HTV-u ne gledam, jer sam film gledao dva puta u kinima i oba mi se puta iznimno svidio. Ne pišem to zato što se držim mjerodavnim nego zato što pripadam mnoštvu ljudi koji su film gledali i što je bar kao činjenica neosporno. A svidio se film i svim mojim znancima s kojima sam o “Generalu” razgovarao. Zacijelo se svidio i većini od stotinjak tisuća ljudi koji su ga dosad gledali, jer ne gledaju se filmovi masovno zato što ne valjaju.
Statistika pokazuje da je riječ o neusporedivo najgledanijem slikopisu u 2019. godini i da je nakon katastrofalne 2018. publiku vratio hrvatskim autorima. Film se nije svidio nekim lijevim kritičarima i medijima, a TV seriju su jedva dočekali da bi “Generala” tjednima mogli pljuvati. Vodeći su u tom pljuvanju bili i ostali kritičari Jurica Pavičić i Nenad Polimac, koji su dosad o “Generalu” objavili cijelu knjigu tekstova. Kao slasnu hranu film s osobitim tekom mjesecima žvače i proždire Pavičić, splitski kritičarski Baja, zacijelo novinarski prvak u diskvalifikaciji djela i ljudi koji mu se ne sviđaju. U podugačkom posljednjem tekstu o Vrdoljakovu ostvarenju najmanje piše kao kritičar te se uglavnom bavi stanjem u kojem se redatelj našao, uživajući u njegovu padu i nakon svih ga gazeći strasno uživajući u tom satiranju. Ali tako satire i činjenice. “General” mu je grozota i kao film i kao serija, te piše: “Tako je u siječnju 2020. – u trenutku kad se serija primiče kraju – Antun Vrdoljak ostao potpuno i nepovratno sam. U ovom trenutku, to je čovjek u čiju obranu nitko u ovoj zemlji neće promrsiti ni pola nemuštog sloga. Vremešni režiser tako je saznao – ni prvi, ni zadnji – kako izgleda tipska hrvatska sudbina. Doznao je isto ono što je u Papićevu filmu ‘Lisice’ saznao njegov dalmatinski zemljak, partizanski velmoža i ibeovac Andrija. Saznao je kako je to kad se protiv tebe okrene prevrtljiva, ljuta svjetina. Kako to biva kad te do jučer tapšu, slave te i laskaju ti, a onda se na tebe počnu nabacivati - pa, svime: člancima, memovima, trolovima, političkim ubodima i sudskim tužbama”.
Nigdje nema dokaza da se “prevrtljiva, ljuta svjetina” od stotina tisuća gledatelja u kinima i ispred televizora okrenula protiv Vrdoljaka. Okrenuo se – u neuvjerljivom senzacionalističkom stilu – neznatan broj autora, medija i publike koji je zanemariv u usporedbi s mnoštvom zadovoljnih gledatelja, što je vrlo lako ustanoviti uvidom u brojčane podatke o jednima i drugima. Ali kao što je Ante Jurjević, slavni ideološki prethodnik Jurice Pavičića Baje, priznao, odobravao i sam činio smicanja neprijatelja na Daksi “bez istrage i suđenja”, tako je Pavičiću važnije smaknuti Vrdoljaka nego u “istrazi i suđenju” poštovati istinu i držati se činjenica. Jer za autora čiji je film gledao rekordan broj ljudi i čija je TV serija također iznimno gledana, a zapravo se ne sviđaju nekim medijima i šačici bjesomučnih kritičara dok ih drugi povoljno ocjenjuju, reći da je “ostao potpuno i nepovratno sam” može samo netko kome je ideološko bjesnilo posve zamračilo pogled na stvarnost. Kao i u komunizmu, ne smije biti nikakva drugog pogleda na svijet osim ljevičarskog, pa taj pogled nužno osamljuje svakog tko mu se protivi. Također, ne smije biti pogleda na Domovinski rat i domovinu osim ljevičarskog, jer je svaki drugi ustašoidan, protusrpski, zatucan... A osim “Lisica” i još ponekog naslova, ne smije biti dobrog hrvatskog filma, jer “na ovim prostorima” dobre su filmove znali praviti samo srpski redatelji “crnog talasa”, premda ni za hrvatsku kulturu, ni za film, ni za publiku ta “remek-djela jugoslavenske kulture” nisu značila baš ništa.
U tome opet prednjači “narodni heroj” ljevičarske kritike i kolumnistike Jurica Pavičić Baja, koji desetljećima iz tjedna u tjedan s udbaškom strašću i rječnikom “isleđuje” jedinog neprijatelja “liberalne Hrvatske” – hrvatski nacionalizam. A s Polimcem u serijama objavljuje napade na Vrdoljaka, dok su mu uzori beznačajni srpski redatelji. I Severina Vučković, čija mu je “Štikla”, vjerovali ili ne, “povijesni međaš” hrvatske kulture. Baja je i ovaj put, rečeno njegovim riječima, “ispao točno onakav kakav je jedino i mogao ispasti”.
Ivkošić/vecernji.hr
PRINT
