Dr. Ivo Kujundžić, koji je 1995. bio u Hrvatskom uredu u Beogradu, svjedoči da se tom Uredu obratilo oko 24 tisuće Srba koji su se htjeli čim prije vratiti u Hrvatsku jer su ih kninske vlasti prisilile na odlazak.
Navršava se 25. obljetnica od VRO Oluja kojom je okončana velikosrpska pobuna u Hrvatskoj i oslobođena područja koja su pobunjenici držali pod okupacijom.
Tijekom ove oslobodilačke akcije pobunjeni Srbi zbog svojih neostvarenih ratnih planova u velikom broju organizirano napuštaju Hrvatsku pritom prisiljavajući na egzodus i ono stanovništvo s područja okupacije koje nije htjelo niti je imalo ikakvog razloga za napuštanje svojih domova, a među kojima je bilo i pripadnika nesrpske nacionalnosti.
Nakon dolaska u Srbiju mnogi od njih obraćali su se Hrvatskom uredu (kasnije Veleposlanstvu) u Beogradu tražiti pomoć za povratak svojim kućama u Hrvatsku dajući pritom izjave o tome kako su se našli u izbjegličkim kolonama kao i o drugim zanimljivim i važnim događajima iz vremena četničke okupacije dijela Hrvatske.
Dr. Ivo Kujundžić, koji je od svibnja 1994. u tom Hrvatskom uredu proveo četiri godine na dužnosti Savjetnika za humanitarne poslove svjedočio je da se u tom razdoblju Uredu obratilo oko 24 tisuće Srba koji su se htjeli čim prije vratiti u Hrvatsku jer da su ih protiv svoje volje njihovi natjerali na odlazak.
Kroz isto to vrijeme dr. Kujundžić je osobno obavio 4.976 razgovora s izbjeglim osobama, zapisivao i protokolirao njihove izjave koje se i danas nalaze pohranjene u dokumentaciji ovog Ureda. Među izbjeglicama bilo je i dosta Hrvata koji su također natjerani u kolone ili su se sami pridružili zbog straha da ih ne likvidiraju tzv. “pozadinci” vojske krajine koji su nadzirali i kontrolirali formiranje kolona.
Odgovor na pitanje zbog čega su Srbi masovno napustili Hrvatsku dr. Kujundžić nalazi u izjavi poznatog srpskog intelektualca Slobodana Inića, sveučilišnog profesora porijeklom iz Sarajeva koji je na jednom simpoziju što su ga organizirale humanitarne organizacije i organizacije za zaštitu ljudskih prava u Beogradu, nakon Oluje rekao:
“Srbi nisu protjerani iz Hrvatske, oni su izvršili SAMOIZGON. Od kada su došli na hrvatske prostore, uvijek su bili u službi onih koji su vladali nad Hrvatima. Zato oni ne prihvaćaju nikakvu Hrvatsku osim takvu u kojoj će oni biti gospodari. Tko ovo zna bit će mu jasno kako ih se s lakoćom moglo izmanipulirati da zaratuju s vlastitom zemljom.”
Službena srpska politika još uvijek bježi od ove istine jer se ne želi suočiti s vlastitim zabludama i zlodjelima učinjenih sebi i drugima u ime velikosrpstva, a na što ih je upozoravao i opominjao još prije stoljeće i pol poznati srpski socijaldemokrat i pisac Svetozar Marković u svom djelu “Srbija na istoku” u kojem je napisao:
“Politika ‘jake i velike Srbije‘ protivna je interesima srpskog naroda u temelju. Politika ‘Velike Srbije’ ne samo da nije ništa stvarnog dobila za svoj narod, već mu je često i škodila što ga je stavljala u neprijateljski položaj prema narodima koji su nam i po krvi i po jeziku i po istorijskoj sudbini bratski… Gdje su granice nove srpske države? To je mučno odrediti, a da ne dođemo u sukob sa svima tim narodima… Da bi srpski narod stvorio jednu državu morao bi uzeti ulogu osvajača.”
Velikosrpski hegemonizam je kako u prošlosti tako i u sadašnjost glavni uzrok loši odnosa među narodima naše regije i ako se to ne promijeni imat će sigurno udjela i u budućnosti.
U nastavku evo nekoliko od par tisuća izjava osoba koje su bili prisiljene napustiti Hrvatsku i koje su se nakon dolaska u Srbiju obratili Hrvatskom uredu u Beogradu s molbom za povratak svojim kućama.
Zbog zaštite osobnih podataka kao i sigurnosnih razloga ne objavljujemo njihova puna imena i prezimena već samo inicijale.
Broj protokola 1238 od 29. 08.1995. M.V.: Spreman svjedočiti da su krajiški vojnici pljačkali srpske kuće. Roditelji mu ostali u Dvoru na Uni.
N. N.: Početkom Oluje teritorijalna obrana nas je pozvala da se maknemo iz Knina ne rekavši ništa o daljnjim planovima. Što više kazali su kada ovo prođe (misleći na topovske eksplozije) onda ćemo se vratiti. Umjesto povratka s lokacije na kojoj smo bili izbjegli iz Knina, došlo je naređenje da krećemo dalje. Pošto nisam ništa ponio iz stana, odlučio sam se vratiti u Knin uzeti najvrjednije stvari pa onda nastaviti dalje ako se mora. Kada sam se vratio u Knin našao sam vrata na stanu razvaljena a vrijednosti opljačkane. Još hrvatske vojske nije bilo u Kninu”.
Broje protokola 1396 od 18.09.1995. godine M. K. iz Knina je izjavila: “Bili smo u podrumu zgrade gdje je zubar Milan Babić imao stan. Došla je milicija i natjerala nas u kolonu.”
Broj protokola 1315 B. D. iz Okučana je izjavio: “Ranili su me Srbi jer sam štitio Hrvate.”
Broj protokola 1284 od 5.09.1995. godine M. L. iz Donjeg Lapca natjeran u kolonu. Nije se smio opirati jer mu je sin bio u Hrvatskoj vojsci. Po nacionalnosti je Srbin.
Broj protokola 1269. od l. 09. 1995. godine M. J. Hrvat iz Gračaca. Morao je napustiti kuću i ići u kolonu pod prijetnjom da će biti ubijen. Ima svjedoke. Izjavljuje da je jedna njegova susjeda ubijena zato što nije htjela ići u kolonu. To su radili “pozadinci vojske” kako se tom prilikom izrazio.
Broj protokola 74. od 19. 01 1996. godine. Lj. I. iz Glinskog Trtnika od oca Srbina i majke Hrvatice opirao se otići u kolonu, pa su ga – kako tada reče prebili vojnici Republike srpske krajine, slomili mu ključnu kost i oštetili koljeno. Ima liječničku svjedodžbu.
Broj protokola 244 od 21.02 1996 godine Lj. M. iz Korenice izjavljuje:” Moj muž G. Maoduš bio je umirovljenik MUP-a. Čitao je “Vjesnik” ispred hotela u Korenici pa su ga martićevci napali zato što čita “ustaške novine”. Odveli su ga u nepoznatom pravcu. Nađen je kasnije u lovačkoj kući kod Vrhovina ubijen. Takva je sudbina zadesila još 22 Srbina.”
Broj protokola 247 od 12.03. 1996 godine: Damir Ć. iz Obrovca krenuo je u kolonu nakon Oluje “zato što se bojao zaostale grupe za teror”.
Broj protokola 1106 od Il. 08 1995 godine B. B. Srbin iz Sjeničaka kaže: “Zapao sam u kolonu i nisam smio izići iz nje. Bio sam od svojih u strahu”.
Broj protokola 1115 razgovor s M. Čuruvija navodno dopisnik Slobodne Dalmacije kaže: “Bio sam sa svojima u sukobu. Radio sam fizički i preživljavao. Morao sam u kolonu i želim se čim prije vratiti.”
Broj protokola 1129. Lj. V. – Srpkinja udata za Hrvata kaže da je bila prisiljena iz Obrovca ići u kolonu. Smješteni su navodno bili u Novim Banovcima te dodaje: ”Moram glumiti veliku Srpkinju da mi se što obitelji ne dogodi. Želimo se što prije vratiti.”
Broj protokola 1132. od 16.08 1996. godine M.S. Hrvatica udata za Srbina. Došla u koloni sa Banovine. Za vrijeme trajanja Republike srpske krajine ubili su joj dva brata, a kasnije i muža (iako je Srbin) jer je u pijanom stanju rekao ”da će osvetiti šogore”.
Broj protokola 1122 od 15. 08 1995. godine predsjednik Suda za prekršaje iz Obrovca M. D. morao s kolonom doći u Srbiju, ali se želi odmah vratiti.
Broj protokola 1701. D. K. iz Kistanja od svojih bio zatvoren mjesec dana. Kaže da je sačuvao od rušenja katoličku crkvu i sakrio oko 25 zvona sa srušenih katoličkih crkava u dalmatinskoj Zagori.
Maxportal.hr
PRINT
