"Agitator s vrlo čitanog i utjecajnog Indexa uzima u zaštitu nasilnog i sveprisutnog g. Puhovskog. Čini to u duhu i čestici poznate Zmaj Jovine: Ne pomagajte, braćo, izgibosmo! O tome niže. Taj samodeklarirani ateistički agitator, što ja i mnoge druge javno deklarirane nereligiozne osobe držimo stupidnim, štetnim pa i nasilnim, živi, diše i piše isključivo – ad hominem. U ovom slučaju, ‘brani’ zlosretnog Puhovskog tako da upozorava na tobožnji ‘opasan presedan’ prema kojem silni predsjednik, moloh oklopljen imunitetom od kaznenog progona, kinji nježne dušice poput Puhovskog, njega i istim tim imunitetom jednako zaštićene i jednako verbalno nasilne saborske zastupnice. A propos, govorimo o imunitetu od kaznenog progona. Građanska parnica i odgovornost za štetu nisu unutar granica svemirskog štita ‘imuniteta’, fakt koji svaki malo pismeniji novinar i polemičar znade. Zna i naš agitator.
Riječ-dvije o famoznoj pogrešci ‘ad hominem’. Kataloški, to je jedna od pedesetak logičkih pogrešaka irelevantnosti, ona koju redovito i usplahireno protestiraju mediokriteti kojima je teško ili nemoguće razumjeti preostalih pedesetak. Ad hominem je formalno logički prijestup samo u purističkom, kataloškom smislu, a puno više stilska figura, nužna u razgovoru odraslih i jednakih, sve dok se ne zađe u prostor etničke predrasude, govora mržnje i slično. Ergo, tvrdnja Indexovog agitatora da ad hominem nasrćem na uboge i nezaštićene građane je po svojoj silogističkoj strukturi negdje između paralogizma i sofizma. Za paralogizam mu nedostaje element nehotičnosti. On namjerno piše neistinu. Za sofizam – nema one perfidne duhovitosti. Bilo kako bilo, ne vidim u zadnjih trinaest godina u Hrvatskoj osobu više napadanu ’ad hominem’ od – sebe. Neka tako i ostane. Ili me ispravite, logičari.
U sudskom procesu protiv Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika i Gorana Dodiga koji se odvijao u kolovozu 1972. godine Žarko Puhovski je bio krunski svjedok optužnice. Sud ga je prihvatio kao svjedoka na prijedlog javnog tužitelja Stjepana Bokora. Ovo je važno naglasiti, jer se u naknadnim iskrivljavanjima činjenica Puhovski voli predstavljati kao svjedok kojeg je pozvao sud, želeći time reći da je on svjedočio u neutralnoj ulozi. Istina je da ga je pozvao sud, ali sud je pozivao svjedoke koje je predložio javni tužitelj i koje su predlagali branitelji optuženih. Puhovski je svjedočio devetog (utorak, 15. 8. 1972.) i desetog dana suđenja (srijeda, 16. 8. 1972.) Novinska izvješća ne navode koliko je dugo trajalo svjedočenje Puhovskog u utorak, ali navode da je u srijedu svjedočio "čitav dan" (Večernji list, 17. 8. 1972.), odnosno "više od sedam časova" (Politika, 17. 8. 1972.).
Puhovski je svojim svjedočenjem potvrđivao navode optužnice koja je bila ispisana na "33 gusto kucane stranice". Desetak sati svjedočenja bilo je sasvim dovoljno da se potvrdi svaki redak od 33 gusto kucane stranice optužnice. I ne samo za to da se optužnica potvrdi, nego i za to da se optužnica dodatno proširi. Puhovski je svojim svjedočenjem proširio ne sam opseg navoda optužnice, nego i krug osumnjičenih osoba koje su temeljem njegova svjedočenja bile procesuirane.
Krug osumnjičenika proširio je devetog dana suđenja za tri imena (Jure Juras, Stjepan Turek, Matko Bradarić), a desetog dana za još tri imena (Ferdo Bušić, Ivan Boras i Krešimir Martinec, čije prezime mediji pogrešno navode kao "Martinić"). Puhovski ih navodi, na temelju izjava I. Z. Čička na nekom Književnom petku, kao članove nekog nacionalističkog komiteta što je bila optužba najvišeg ranga za neprijateljsko udruživanje protiv režima. Kako to da se Puhovski nije prvog dana suđenja sjetio svih šest članova "komiteta"? Odgovor je samo jedan: na večernjim instrukcijama organi bezbednosti su ga podsjetili koja je imena propustio navesti. Tako je Puhovski 'pomagao' osuđenim sveučilištarcima", napisao je Zoran Milanović.
Vecernji.hr
PRINT
