“Film Dane Budisavljević doista nije znanstveno djelo sa znanstvenim aparatom, pa se na njega i ne bi trebalo ovako opširno kritički osvrnuti. No kad se tvrdi da je to „dokumentarni” film koji se „jako trudio” prikazati „istinu”, onda to treba primiti s oprezom”, upozorava dr. sc. Nikica Barić, znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest.
Hrvatski povjesničar dr. sc. Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest, u svom je osvrtu na film u Časopisu za suvremenu povijest, istaknuo kako se film Dane Budisavljević teško može smatrati „dokumentarnim” i naveo razloge:
“Izostavljeni su svi kontakti Diane Budisavljević s određenim važnim predstavnicima vlasti NDH, razgovor s nadbiskupom Stepincem prikazan je, najblaže rečeno, „nedokumentarno”. Nema prikaza toga da je Diana Budisavljević „kozaračku” srpsku djecu vodila u Jastrebarsko i Sisak. Sve to i ima neke, iako iskrivljene „logike” nepotrebnoga čuvanja „čistoće” lika i djela Diane Budisavljević, ali se išlo i dalje od toga, pa se Julija Budisavljevića i Marka Vidakovića na neki način unizilo, prikazalo kao slabiće, kukavice… Tako u filmu, nakon svega, jedan njemački časnik, Koczian, gotovo postaje jedan od važnijih i nezaobilaznih „pozitivnih” likova. Posebno upada u oči da oni povezani s radom na tom filmu naglašavaju da su proveli višegodišnja opširna arhivska i druga istraživanja da bi došli do izvora važnih za film, ali se to iz samoga filma ne vidi. Film se uglavnom temelji na selektivnom, ponekad neistinitom prepričavanju „Dnevnika”. Film Dane Budisavljević doista nije znanstveno djelo sa znanstvenim aparatom, pa se na njega i ne bi trebalo ovako opširno kritički osvrnuti. No kad se tvrdi da je to „dokumentarni” film koji se „jako trudio” prikazati „istinu”, onda to treba primiti s oprezom. Kako je u tekstu spomenutom na samom početku ovoga prikaza iznio i izv. prof. dr. sc. Mario Kevo, kritičkim osvrtom na film Dane Budisavljević čovjek se izlaže „već uobičajenom etiketiranju kao revizionist” budući da jest riječ o jednoj važnoj i potresnoj priči. Nedavno je i dr. sc. Vladimir Geiger iz Hrvatskoga instituta za povijest u članku objavljenom upravo u ovom časopisu u vezi s istraživanjem broja žrtava logora Jasenovac lijepo primijetio da čovjek o tome piše s „nelagodom” ako se ne želi pokoriti određenim „autoritetima” jer će ga se proglasiti „revizionistom” koji podilazi „ustašoidima”. Razumljivo, oni koji druge prozivaju kao „revizioniste” pritom smatraju samorazumljivim svoju crno-bijelu sliku prošlosti, ili svoje neznanje, proglašavati „istinom” za „opće dobro”, odnosno držimo se svijetle crno-bijele prošlosti kao uporišta za izgradnju svijetle crno-bijele budućnosti.”
Osvrnuo se i na kozaračku djecu:
“Radi „dokumentarnosti” trebalo bi spomenuti – kada to, razumljivo, nije prikazano u filmu Dane Budisavljević – da je promidžba NDH te snimke na kojima se vidi Diana Budisavljević iskoristila za promidžbeni prilog o djelovanju HCK-a. Dokumentarne snimke praćene su riječima koje izgovara Alma Prica. No ono što ona izgovara nerijetko ima malo veze s onime što je zapisano u „Dnevniku”. Pritom je, razumljivo, u filmu potpuno prešućeno da su se u odvođenje srpske „kozaračke” djece u jednom trenutku uključile i vlasti NDH, s čime su bili upoznati njezini najviši predstavnici. U filmu nije rečeno ni da je Diana Budisavljević sudjelovala u tome da se djeca znatnim dijelom odvedu u Jastrebarsko i Sisak. Ondje je, posebno u Sisku, veliki dio te djece umro. Jasno je, nije za to kriva Diana Budisavljević, ali ipak se pitam zašto se u filmu uopće ne spominju Jastrebarsko i Sisak.”, ističe, između ostalog dr. sc. Barić, čiju analizu možete u cijelosti pročitati u dokumentu na portalu Hrčak.
Podsjetimo, film „Dnevnik Diane Budisavljević“ kojeg je režirala Dana Budisavljević prikazan je kao dokumentarni film, iako se mnogi ne slažu s prikazanim ‘činjenicama’ te ističu kako film daje pristranu i jednostranu analizu tadašnjih događanja.
Narod.hr
PRINT
