OTOČAC – Dobri poznavatelji prilika i odnosa u Hrvatskoj se tomu ne čude, svi drugi i te kako se čude. Čemu se čude? Olimpijada je u Tokiju, Hrvati osvajaju medalje, puni ponosa ne samo na sebe i svoj uspjeh već i na domovinu im Hrvatsku. Zaogrću se hrvatskim zastavama, ističu ih neka se vidi odakle dolaze ti ljudi koji osvajaju medalje.
Nakon osvojenih medalja vraćaju se kući, priređuju im se lijepo dočeci, ljudi su razdragani i ponosni na njihov uspjeh. I trebaju i moraju biti. A sami vlasnici medalja, njihovi klubovi i svi oni koji su barem dijelom zaslužni za njihov veleban uspjeh na dočecima, puštaju glazbu. Najomiljenija im je Thompsonova „Lijepa li si“. To već dođe kao športska himna u Hrvatskoj.
Ali mediji, većina, o tome šute kao zaliveni. Ne smiju? Ne će? Zabranjeno im o tome i zucnuti? Ima svega, naravno. Ako ne možeš zabraniti, prešuti, ne spominji! To je dobro poznata i uhodana taktika „slobodnih hrvatskih medija“. Srećom ima tih društvenih mreža, mnogi snimaju i u svijet šalju snimke pobjednika i milozvuke „Lijepa li si“. Narod se snađe, oduvijek se snalazio i morat će se i nadalje snalaziti. Jer što mu sve smjeraju zabraniti, trebat će biti domišljat.
M.K.
PRINT
