OTOČAC – U modernoj Hrvatskoj se uvelike se raspravljalo i još uvijek raspravlja treba li joj zakon o hrvatskome jeziku. A znanje i uporaba hrvatskoga jezika je sve lošija, odgovornost se prebacuje i na škole, njihove kurikulume, smanjenju satnice hrvatskoga jezika, na elektroničke naprave koje kljaštre jezik, osiromašuju ga, govornici hrvatskoga jezika su sve nevještiji u njegovu korištenju i slično. A imamo državu, hrvatski jezik je zajamčen Ustavom države, Europska unija ga je stavila u jedan od svojih službenih jezika, što je jedno od najvećih postignuća. Usprkos tome, čini se, briga za jezik treba biti stalna briga.
Valja se prisjetiti i nekih drugih vremena kada je hrvatski jezik bio daleko od službenoga jezika. Na današnji dan, 23. listopada 1847., Ivan Kukuljević Sakcinski je na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Sabor je razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi 1848. godine.
Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Saboru, do tada se govorilo i raspravljalo na latinskome jeziku. Evo što je Kukuljević u svojoj raspravi kazao: Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala ne ćemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini ne utvardimo i njega vladajućim ne učinimo. Susedi naši, osobito Magjari, ne će već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, ne će ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu...
Tako je davno zborio Kukuljević-Sakcinski, pogađao „u sridu“ problema, hoće li imati neki moderni „Kukuljević-Sakcinski“ snage javno reći: Susedi naši, osobito Serbi, ne će već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, ne će ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu….
M.K.
PRINT
