ZAGREB - Imam subjektivni osjećaj kako su referendumske inicijative u Hrvatskoj doprinijele pluralističkom čišćenju mentaliteta hrvatskih građana od komunističke matrice jednoumlja i partijskog sustava. I tu uopće nije bitno tko provodi koju inicijativu niti koji su krajnji interesi pojedinaca i grupacija. Ono što je mene potaklo da osjetim naklonost posljednjoj inicijativi „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“ zapravo je silna plejada umreženih obmanjivača u političkom, medijskom, kulturnom i općedruštvenom okruženju koji su se odmah osjetili ugroženima kada im je postalo jasno da „prolaskom“ Inicijative zapravo gube stečene privilegije koje su umnogome pridonijele ekonomskom, svjetonazorskom i političkom propadanju Hrvatske. Pridjev ekonomski namjerno sam ovdje stavio na prvo mjesto iz razloga što je dosadašnji izborni sustav pridonosio da se Hrvatskom upravlja politički, bez ikakve osnove, i u konačnici, da jedna stranka s 2% podrške, upravlja golemim hrvatskim bogatstvom. Urušavanje Hrvatske zapravo počinje nakaradnim izbornim sustavom koji jamči da nam se na izborima uvijek natječu različiti ljudi, a isti ulaze u Sabor. A među tim istima, složit ćete se, nema nikakve razlike. Najnovija tiha koalicija dvije vodeće hrvatske stranke zapravo pokazuje da se političke elite boje naroda iz kojeg proizlazi njihova moć, a kao alibi za taj svoj panični strah traže u tome što će se spuštanjem izbornog cenzusa destabilizirati Hrvatska, odnosno da će u Sabor ući 20-30 stranaka. Pa sve da je tome tako, a nije, što je nama donio jednopartijski sustav, pa potom dvopartijski? Je li Hrvatska danas stabilna zemlja. Nije, a s ovakvim političkim elitama to nikada ne će ni biti.
Partijski šefovi do sada su svoju legitimnost kupovali mjestima na izbornim listama stavljajući u prvi plan poslušnike i tekliće (čitaj kurire) koji bi potom dizali svoje ruke ne mareći za interes naroda koji ih je formalno izabrao. Jer, nemojmo se zavaravati, svi izbori do sada bili su samo igraonica vodeće dvije stranke, kojima je i odgovaralo što na izbore izlazi relativno mali broj ljudi, jer neizlaznost i poveći broj neupotrebljivih glasova išli su na ruku upravo velikim strankama. Na taj način, elite su se dobro umrežile i počele parazitirati na narodnom tkivu uzimajući narodu i dostojanstvo i pravo na egzistenciju.
Strah od naroda obilježavao je sve totalitarne režime koji su upravo zbog tog straha pribjegavale metodama zastrašivanja, ponekad i s tragičnim posljedicama. Upravo po tom obrascu sve vodeće medijske kuće trube o nestabilnosti ukoliko ova inicijativa prođe. U isti rog danas pušu i dvije vodeće stranke, predsjednik, mediji, takozvane građanske udruge. Svima njima jedno je zajedničko – uhljebljivanje onih koji će slušati, klimati glavama i bespogovorno slijediti svaki svoga Velikog Vođu.
Hrvatskoj nasušno trebaju ljudi koji će svojim imenom i prezimenom moći stati ispred naroda i reći mu sve, pozitivno ili negativno. Koji će prilikom podizanja svojih ruku biti vođeni ne samo interesom naroda, nego i moralnom obvezom da brane vrijednosti zbog kojih ih je narod izabrao. Na taj će način vlast doslovno biti predana u ruke narodu, pa bilo u Saboru 5, 10 ili 30 stranaka. I jedino izmjenama, koje predlažu iz inicijative U ime obitelji, hrvatski narod i svi hrvatski građani postat će politički konkurentni, jer će njihov glas vrijediti puno više na političkom tržištu. U suprotnosti s ovima, koji narod tako jeftino kupuju i prodaju ga u vječnoj borbi za svoj politički klijentelizam.
Tomislav Stipić
PRINT
