OTOČAC – „Kad identitet ograničava“ – naziv je projekta koji ima međunarodni karakter, nadasve intrigantna naziva. Taj projekt, kako se može primijetiti, treba okupiti njemačke, francuske i hrvatske stručnjake, bolje rečeno razmijeniti ih. No nije smisao u okupljanju stručnjaka već u onima kojima je projekt namijenjen, a to su mladi.
Projekt je upućen mladima multiplikatorima do 30 godina (multiplikatori? – umnoživači?) koji su angažirani u radu s mladima, te u socijalnom i odgojnom radom (socijalni pedagozi, voditelji grupa, suradnici udruga za rad s mladima, praktikantima, aktivistima, nastavnicima, i sl.). Dakle, preferira se rad mladih multiplikatora (stručnjaka) s (još mlađima) mladima (izbjegavanje generacijskog jaza, očito).
Po projektu se trebaju održati tri susreta, u prosincu ove godine u Berlinu, u travnju sljedeće godine negdje u sjevernoj Francuskoj i u kolovozu u Hrvatskoj, u Otočcu. Preporuka je da polaznici budu na sva tri susreta jer se oni tematski međusobno nadograđuju.
A o čemu će biti riječ? Naslov projekta može na trenutak stvoriti nedoumicu. Je li problem možda u osobnu identitetu, manjku osobna identiteta, višku osobna identiteta, krizi osobna identiteta, što je postala neka pošast razvijena moderna svijeta (barem tako vele da jest) ili se tu cilja na neki drugi identitet? Ako da, koji?
Teško je to na prvu zaključiti jer se kaže da će se „reflektirati iz osobnih primjera iz prakse i identiteta i isprobati neformalne metode s ciljem unapređenja inkluzije (uključivanja)“. Ništa jasnije, dovoljno nejasno prosječnu čitatelju.
No, možda sljedećih nekoliko rečenica otkriva pravu stvar: „Njemačko-hrvatsko-francuski ciklus treba omogućiti razmjenu iskustava u pitanjima: - Kako se možemo ophoditi s identitetima i različitosti? i - Što znači društvena konstrukcija manjina u većinskom društvu?“. Eto ga, stvar ponešto postaje jasnija i miriše na nešto što se hrvatskoj državi i društvu već godinama nameće pod raznim vidovima „saradnje u regionu“. Jer „na osnovu ovih pitanja će se, kroz različite radne kontekste, otkriti novi pristupi i razvoji za interkulturalno/diverzitetske osviještene metode i unaprijediti refleksija na ova pitanja, te otvoriti nova polja djelovanja“.
Dovoljno stručno, dovoljno učeno, dovoljno (ne)razumljivo „da se Turci ne dosjete, zar ne? No, u čemu je „poenta“? Poanta je u tome da treba ispočetka mlade ljude odgajati u nekomu novom duhu, vidimo kojemu, jer se sa starijima očito ne uspijeva ili se dovoljno ne uspijeva (staroga vola se ne uči orati). Indoktrinacija treba krenuti od početka, od mladih duša, kojima će se ucijepiti neke „vrijednosti“ koje imaju za cilj potiranje nekoga nekomu neprihvatljiva identiteta. Nacionalnoga? Zanimljiv napor i nakana.
M. K.
PRINT
