OTOČAC – Neki govore da hrvatski turizam nije sektor ili grana, već da je to cijeli gospodarski sustav koji obuhvaća više različitih djelatnosti, te da ga tako treba i gledati, odnosno pristupati mu. Može biti, jer turizam, bio on grana gospodarstva ili cijeli sustav je u hrvatskomu gospodarstvu nešto što pokazuje svoju vitalnost i svoj smisao. Već godina, a ma što godinama - već desetljećima se zbori o potrebi povezivanja modre i zelene brazde. Slikovito rečeno, no malo toga učinjeno.
Evo, upravo se nalazilo u sferi (ili aferi) kako tržištu ponuditi domaće neretvanske mandarine. Ljudi vidjeli da od velika sustava ništa pa se red bilo organizirati na kojekakve načine, proradio i Facebook i Twitter, LAG Frankopan se na području Karlovačke i Ličko-senjske uključio u tu priču, vjerojatno će biti uspjeha – mandarine trebaju naći svoj put do (domaćeg) potrošača. No nije problem samo u mandarinama, ima toga i mimo mandarina.
No, unatoč lijepoj priči o „zelenoj i modroj brazdi“, svakogodišnji smo svjedoci da hrvatska poljoprivreda nazaduje i propada. Odgovornost se prebacuje na hrvatskog seljaka, da je konzervativan, da se ne uklapa u suvremene (europske) trendove, da ne zna koristiti sredstva iz europskih fondova, i sve tako redom. No, rijetko se može čuti da je taj seljak dovođen i doveden u nezavidnu situaciju silnim uvozom hrane, i one koje treba i one koje ne treba. Taman kad slavonski seljaci utove značajnu količinu svinja za klanje, uveze se subvencionirano meso bogzna odakle i kakve kvalitete, naravno po jeftinijoj cijeni; kad su jabuke pred branjem, na tržište se uveze strana jabuka, često iz prošlogodišnja uroda i slabašne kvalitete, ali zato niske cijene; već se papagajski govori o domaćemu krumpiru, posebno ličkomu, no kad se proizvede neka količina nitko je ne želi otkupiti i nerijetko završi u proljeće na otpadu. Takva je dosada barem bila praksa. Ne treba ni govoriti o slabašnoj mogućnosti prodaje domaćeg paradajza, bresaka, zelenih povrtnica i ostaloga.
Nekakva analiza je navodno pokazala da zastupljenost domaćih proizvoda u hotelima nije toliko loša, da se mlijeka, mliječnih prerađevina, mljevena mesa, jaja, mesnih prerađevina, vina, mineralnih voda, šećera, kvasca, peciva, kruga i smrznutih kolača plasira čak više od 90 posto. Može biti. Nešto manji udjel da je sladoleda, svih vrsta mesa, keksa, meda, octa vrhnja i mliječnih napitaka, to da se kreće od visokih 80 do 90 posto; zatim da je udjel domaćih sireva, mesa divljači, slatkovodne ribe, masti i ulja, džemova i marmelada, povrća i proizvoda od povrća te piva od 70 do 80 posto; udjel janjetine, pernate divljači, školjkaša, ribljih prerađevina, žitarica i prerađevina od njih, slatkiša, čokolade, aromatična bilja, svježeg voća i žestokih alkoholnih pića od 50 do 70 posto; odnosno da je ispod 50 posto domaće tjestenine, glavonožaca, voćnih preljeva, smrznuta povrća, smrznuta i sušena voća, dodataka i začina, dijetalnih i dijetetskih proizvoda te dresinga za salate. Tako kaže ta analiza.
Možda ima skeptika koji će na osnovu svog utiska i spoznaje posumnjati u ovako relativno visok udjel domaće hrane u hrvatskima hotelima. Možda će kao suprotno mišljenje navesti kako ugostitelji kupuju svoje namirnice po velikima trgovinskim centrima (nerijetko ih se može vidjeti da s punima kolicima prave zastoje na blagajnama zbog velikih količina roba i izdavanja računa R -1), a koja je stranog podrijetla (n. pr. zelena salata, rajčica, krastavci i dr.). Tome možda ide u prilog spoznaja da hoteli u unutrašnjosti Hrvatske više koriste domaće proizvode od onih na obali. Ali, kad su u pitanju visokokvalitetni hoteli, oni s četiri, pet ili više zvjezdica, takvi hoteli hrvatskih proizvoda kupuju jako malo.
U nekim segmentima gospodarstva, a koji su vezani za hotelijersku ili ugostiteljsku ponudu, poput hrvatskih nacionalnih parkova, u korištenju domaće hrane se ispriječio sustav javne nabave. Naime, pošto su nacionalni parkovi javne ustanove, podložni su provođenju postupka javne nabave, a u tom postupku proizvođači domaće hrane teško mogu konkurirati, a javne ustanove (nacionalni parkovi) ne smiju sebi dopustiti izbor dobavljača koji nije najjeftiniji. Tako se jede strana janjetina, pije strano vino, koristi meso pretežito iz uvoza, o voću i povrću da se i ne govori. Koliko god sustav javne nabave u ovom segmentu bio „brana“ kakvom pogodovanju nekome, toliko je nož pod grlom domaćim proizvođačima hrane.
Je li odgovornost samo na ugostiteljima i hotelijerima, ili se ta odgovornost mora podijeliti i na druge aktere? Svakako da da, valja se proizvođačima bolje organizirati, valja im se formalno ili neformalno udruživati, valja im nuditi veće količine roba (hrane), sve kako bi mogli biti zapaženi prije svega kvalitetom i zdravstvenom ispravnošću hrane, a onda i primjerenom cijenom.
M. Kranjčević
PRINT
