OTOČAC – Kad je nešto hrvatska kulturna baština, pa još po UNESC-u zaštićena, ne može takva baštine samo tako nestati iz javnosti. Pogađate – riječ je opet o slavonskom bećarcu, „Maloj mojoj u plavoj bluzi …“, o bećaru i pijevcu Branimiru Čolakoviću, članu kulturno-umjetničkog društva iz Valpova.
Bilo je već ranije riječi da se uvrijeđena i povrijeđena „mala u plavoj bluzi“ podnijela prijavu protiv Čolakovića prekršajnom sudu zbog pjevanja spomenuta bećarca, a sve je to utemeljila na kršenju Zakona o ravnopravnosti spolova, ni manje ni više. I dok se hrvatska javnost po medijima zabavljala ovim bećarcem, komentirala i ispjevavala nove bećarce, čudeći se revnoj policajki, kad eto ti ga vraže – optužba je dopunjena. Proširena je za prekršaj vrijeđanja i omalovažavanja policijskog službenika prilikom vršenja službe. I ne bi opet to bila vijest vrijedna pisanja članaka i osvrta da iza toga nije stala sama PU osječko-baranjska, gdje je njihov glasnogovornik u jednomu televizijskomu nastupu rezolutno kazao da ta uprava stoji iza svoje kolegice i da se pridružuje progonu pijevca Čolakovića. E sada, jedna prijava, dvije prijave, pa sve je to za ljude, zar ne, po prvoj je Čolakoviću prijetila kazna od 5.000 kuna (vjerujemo da bi novac za ovu kaznu tako lako skupio ne samo od članova svog društva, već i od brojnih hrvatskih građana), a po drugoj – zatvorska kazna. To je ono pravo, misli represivni aparat!
Već smo pisali o tomu odakle represivnu aparatu pravo da prosuđuje u zaštićenoj kulturnoj nematerijalnoj baštini, svjetski zaštićenoj, što je dopušteno, a što nije. Bilo je različitih reakcija, čak i od „sveštenih lica“ koja su podržavala ovu prijavu i zabranu pjevanja bećaraca valjda u zaštiti općeg morala (zbog opscenosti, mnijemo), odmah su kao furije skočile različite civilne udruge koje su tu pojavu „oštro osudile“, dijeleći lekcije o rodnim, spolnim i tko zna kakvim opačinama suvremena svijeta. Sami smo se svrstali na stranu pijevca Čolakovića i slobode uporabe hrvatskoga nematerijalna kulturna dobra – bećarca.
Bećarac jest po svojoj prirodi spontan, ispjevava se u jednom trenutku, reagira trenutno na neku pojavu, može biti lascivan, može biti i „brezobrazan“, može biti svakakav, ali može biti. Mora biti. To je naša usmena narodna književnost. Nema toga tko će reći ovo se smije – ovo se ne smije. Da se razumijemo, može se u javnosti raspravljati, sočno raspravljati, je li moralno pjevati ovaj ili onaj bećarac, zalagati se za to da se neki bećarci ne pjevaju jer mogu povrijediti nekoga, sve je to dopušteno. Ali ne može se zabranjivati. To je kao i kod psovki, nisu lijepe, nisu poželjne, ali ih ne možete zabraniti. Kako bi bilo da represivni aparat prijavljuje ljude s ulice jer su nešto opsovali? Zamislivo? Naravno da nije. Isto je i s bećarcem.
Ali prijetiti se sudskim progonom, prijetiti se novčanim kaznama ili zatvorom, e pa tu su dovedena u pitanja temeljna prava i slobode. Evo, uzmimo da se takva stvar dogodila u Americi, bi li tamo represivni aparat tako postupio? Vjerojatno ne bi jer bi se odmah pozvali na neki I. amandman američkog Ustava koji jamči slobodu govora. O toj se opasnosti i u ovomu slučaju radi, jer ako tako započne, ako sudska vlast prihvati progon (nadamo se da će odbaciti sve podnesene prijedloge), a gdje je tomu kraj? Hoćemo li opet doći u poziciju nekih prošlih vremena (za koja mislimo da su trajno prošla, jesu li?) kada se zbog „Lijepe naše“, „Ustani bane“ ili još bolje „Vile Velebita“, završavalo u „prdekani“? Kako je krenulo, lako moguće, to će postati praksa. Samo se pitamo hoće li represivni aparat uvijek tako postupati ili će biti selektivan? Hoće li dolaziti na kazališne predstave i zabranjivati ih jer one mogu vrijeđati nečija prava i osjećaje? Ili je to samo rezervirano za ono što nosi predznak „hrvatsko“? Hoće li represivni aparat šetati po karnevalima i maskiranim balovima i jednako tako postupati? Hoćemo li biti u obvezi represivnu aparatu dostavljati pisane radove na ocjenu (a to se onda zove lijepim imenom – cenzura) jesu li podobni za objavljivanje i vrijeđaju li koga? Što ako se tko drzne napisati pjesmu ili novelu na temu policajke ili policajca? Kolika kazna tomu tek prijeti? Hoće li po galerijama biti zabranjivane izložbe slika, na primjer jednoga Toulouse-Lautreca čija glavnina opusa su salonske kurve, odnosno „posrnule žene“ - kako to volimo eufemistički kazati? Eto, pitanja se sama po sebi redaju i navode na zaključak koliko je opasno nešto započeti, koliko je opasno represivno na nešto krenuti, a što nije čista fizička grubost ili atak, već ona duhovna, ma koliko se komu dopadala ili ne dopadala.
I na kraju, zabrinjava „solidarnost“ represivna aparata oko ovakvih benignih stvarčica, odnosno njegov trud i napor da se „pronađe“ bilo kakve osnove za pokretanje sudskih postupaka i kažnjavanje. Pošto-poto! (tipa: ma pokazat ćemo mi njemu!). Ta solidarnost, nategnuta dozlaboga, počinje se uzdizati kao neprohodna himalaja uskogrudnosti „oplemenjene“ silom. Jer ako je policajka povrijeđena stihovima „Mala moja ti u plavoj bluzi…“ svakako joj je stajala na raspolaganju privatna tužba. Na tom činu joj nitko ništa ne bi mogao prigovoriti ili zamjeriti. Ali koristiti cijeli mehanizam represivna aparata jer u svojoj uskogrudnosti (i neznanju) nije u stanju razlučiti bitno od nebitnoga, istinito od vickastoga, tradicijskoga od građanskoga, e to je već zlouporaba sustava.
I na kraju, valja se pouzdati u sudačku razboritost, koja će na svoje mjesto, nadamo se, staviti vrijednost zaštićene nematerijalne kulturne baštine i osobnu taštinu pojedinca, inače će to imati nesagledive posljedice trajnoga škopljenja narodne hrvatske tradicije. Jer slučaj bećarac se u javnosti prati s velikom pomnjom, etnolozi poručuju, a oni su, uz lingviste, ovdje valjda jedini stručni kazati svoju, da ova presuda ne će biti samo presuda Branimiru Čolakoviću nego i cjelokupnoj hrvatskoj folklornoj baštini i bećarcu uopće, čije bi se daljnje izvođenje u slučaju osuđujuće presude definitivno moglo dovesti u pitanje. Kao u neka stara (ne i dobra) vremena u kojima je jednoumlje bilo postavljeno na visoki pijedestal „vrijednosti“.
M. Kranjčević
PRINT
