BORIČEVAC - U subotu 27. srpnja u Boričevcu, mjestu simbolu stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu, služena je u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije sv. misa za žrtve Boričevca, posebno za one iz roda Ivezića. Misu je predvodio umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović u suslavlju mjesnog župnika Boričevca, Donjeg Lapca i Zavalja Dine Rupčića i župnika Korenice mons. Mile Čančara. Uz nekoliko stotina hodočasnika i vjernika misu su uzveličani predstavnici udruge Hrvatskog domobrana iz više hrvatskih gradova, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i političkih stranaka i predstavnika najviših državnih institucija na čelu s državnim tajnikom u Ministarstvu hrvatskih branitelja Ivanom Vukićem.
Biskup Bogović je kazao da smo se došli pomoliti za stradale 1941. g., posebno iz roda Ivezića kao i boričevačkog župnika Vladimira Stuparića, koji je morao izbjeći sa svojim narodom i kojeg su partizani kasnije 1943. godine ubili u Sincu.
Biskup je u svojoj homiliji poručio: - Kada sam se 1996. za blagdan Male Gospe, prvi put nakon Oluje, spremao za odlazak u Boričevac, doista sam se mučio u sebi što reći Boričevljanima; kako se uklopiti u njihova razmišljanja u susretu sa svojim mjestom nakon svega onoga što se dogodilo od 1941. do 1996.? Moram priznati da mi to ni danas nije lako. Još i danas se Boričevljani osjećaju ovdje kao da nisu svoji na svome. Ipak je govor mnogo lakši jer njihove žrtve doživjele ljudski i kršćanski pokop i može se posjetiti njihov grob, pomoliti se kraj njega i zapaliti svijeću.
Pred dvije godine, naime, na današnji dan pokopali smo ovdje na groblju žrtve „prve puške“. Posebno zadovoljstvo osjetili smo kada smo uz pomoć hrvatskih vlasti mogli stradale Boričevljanje ekshumirati, donijeti ostatke njihovih tijela u crkvu njihova krštenja i pokopati ih na groblju kraj njihovih najbližih. Njihova domovina Hrvatska vratila javno im je ljudsko dostojanstvo, njihova Crkva ispratila ih je njihovo groblje. Nakon mise pohodit ćemo mjesto njihova ukopa i ondje se pomoliti. Bilo je teško čuti da su ti ljudi stradali, ali je bilo teško i to što se nije znalo kako su stradali i gdje su ostatci njihovih tijela. U ljudskoj naravi je da nema mira ako svoje pokojne dostojno ne pokopa i da im može pohoditi grob i zapaliti svijeću. Sjećamo se Antigone i Prijama.
Koliko je trebalo čekati pa da izvučemo iz mraka Dabine jame zemne ostatke pobijenih Ivezića, da ih dopremimo u crkvu u kojoj su kršteni i na groblje njihove obitelji! Da im javno priznamo da za nas nisu otpad, ili još gore: nisu uši, gnjide i štakori - kako su ih njihovi ubojice nazivali - nego da su naša braća, Božja djeca. U kršćanstvu je grob posebno čašćen, pogotovo onih koji su bili nevine žrtve nasilja i nepravde. Najveća hodočašća su u prošlosti bila prema grobovima u Jeruzalemu: Kristov grob; Rimu: grobovi apostola Petra i Pavla, i Santiago di Campostella, grob sv. Jakova.
Kršćani se okupljaju uvijek oko Isusova groba, jer svaki oltar je simbol toga groba, Kristove smrti i njegova uskrsnuća. Tijelo svakog pokojnika je mjesto zadnje pobjedničke bitke iz koje se iskorači u vječnost. To tijelo treba biti dolično položeno u grob. Taj pobjednički iskorak u vječnost iz smrtnog tijela prvi je od ljudi učinio Isus Krist i omogućio svakome koji je s njime povezan da napravi isti iskorak. Zato se okupljamo oko oltara i križa. No, mi veselo kličemo kraj toga groba. Spominjemo se smrti, ali slavimo njegovo uskrsnuće u iščekivanju svoga uskrsnuća.
Krist je umro kao nevina i nemoćna žrtva nad kojom ne učinjeno nasilje i ne pravda. I svaki onaj koji je tako umro, posebno će biti čašćen u Crkvi. Boričevačke žrtve koje smo pokopali na ovom groblju bile su doista nevine i nemoćne. Bile su žrtve nepravde, mržnje i nasilja koje je oličeno ovdje u „prvoj puški“. Ona nije samo sprava koja je pukla i utihnula. Ta pucnjava i ubijanje širilo se kao zaraza, a i danas se neki time diče.
Svjesni da ima mnogo nevino stradalih u našoj povijesti, podigli smo Crkvu hrvatskih mučenika. Tek kada se gleda s pozicije žrtve, može se vidjeti čovjeka s neotuđivim ljudskim dostojanstvom. Hrvatska je razapeta između Srba i Boričevca, između doktrine puške i križa. Donio sam časopis Hrvatska vjernost u kojoj je ta tema posebno obrađena. Još i danas - u samostalnoj hrvatskoj državi – jaka je „katedra prve puške“. A njezina je doktrina da su neki ljudi bili i ostali smeće koje se baca u otpad.
Boričevljani sada drukčije dolaze ovamo. Njihovi su pokopani na njihovom groblju kraj njihove crkve. No, s ovoga mjesta treba baciti pogleda oko sebe, po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo to, po cijeloj Sloveniji gdje i dalje po raznim jamama i jazbinama leže ostaci tijela naše braće. Na otpadu su još i danas stotine tisuće do kojih je doprla ubilačka moć „prve puške“. Tko danas od odgovornih uopće spominje da bi trebalo pokopati one koji su bačeni u Hudu jamu, u Kočevski rog, Tezno, Jazovku?
Kao da slušamo glasove mučenih, ubijenih i ondje bačenih: Nemojte nas zaboraviti, mi smo ljudi, kršćani, vaša braća i sestre, priznajte nas javno naše ljudsko i kršćansko dostojanstvo i pokopajte nas! Nažalost kao da su umuknuli glasovi koji su tražili njihovu ekshumaciju i pokapanje. Ako se i čuju, zaglušuje ih buka o nevažnim temama. Što je još gore, čuje se i iz naše sabornice glas da „ubilačka puška“ još nije ispunila do kraja svoj zadatak, a drugi dodaju da je ona imala legitimne ciljeve u samostanima i crkvama; a poznato nam je iz Domovinskog rata da ona te ciljeve nije napustila. Ono što mi odavde s pravom tražimo jest da nas konačno počnu okupljati žrtve a ne mučitelji, da se žrtve vrednuju i njihov glas čuje, da ih se prepozna i da ih se poštuje. Neka taj glas odavde odjekne po cijeloj Hrvatskoj! Ozdravljenje našeg društva lakše i bolje se prepoznaje po odnosima prema tim žrtvama nego po rastu BDP-a.
Sveta je obveza ovog naraštaja da ekshumira i pokopa nepokopane i bačene u otpad. One koji budu identificirani, njihovo je mjesto na njihovom obiteljskom groblju, kao što su pokopani Ivezići. Drugima treba naći pogodno mjesto, a mnogi zajedno sa mnom ne vide bolje mjesto od Krbavskog polja, podno Crkve hrvatskih mučenika. Ondje bi žrtve imale doličnu pažnji i poštovanje, i svaki koji nije našao nekoga iz svoje obitelji, mogao bi se ondje pomoliti i zapaliti svijeću. Tako ćemo ih izvući iz otpada i smjestiti na mjesto kakvo im pripada. To je prvenstveno naš zadatak, a tek ako ispunimo ono što smo mogli, imat ćemo neko pravo prenijeti zadaću na naraštaj koji dolazi.
Mogu reći da su naša braća Hrvati u Hercegovini u tome daleko ispred nas. Boričevac je mjesto gdje se može naučiti jedna ljudska i kršćanska lekcija. Ali samo onda ako se ne zaboravimo poruku Kristova križa i njegove žrtve. Molimo se i danas da slavlje svake i svačije puške prijeđe u poštivanje svake i svačije žrtve.
To je poruka Boričevca. Svi se molimo za to, ali i sami radimo gdje god možemo da maglu koju je stvorila „prva puška“ odnese vjetar u nepovrat kako bismo se svi prepoznali kao ljudi i kao djeca Božja – istakao je Bogović u propovjedi.
Nakon svete mise biskup Bogović predvodio je molitvu kod grobnice Ivezičevih, a nazočio je i polaganju vijenaca i paljenja svijeća kod spomenika na 24 žrtve iz roda Ivezića kojega je podignula Republika Hrvatska pred dvije godine. Duga kolona hodočasnika uputila se od crkve Rođenja BDM do obiteljskog spomenika kojeg su podignuli Ivezići na prostoru ponad Boričevca. U koloni su uz biskupa Bogovića i svećenike bili predstavnici više udruga Hrvatski domobran, koja je bila i organizator ove komemoracije. U grobnici su ostaci ekshumiranih žrtava iz roda Ivezića pronađenih u Dabinoj jami ponad Brotnja, a od kojih je najmlađi Jakov imao samo 3 godine a najstarija Boja Ivezić 79 godina.
Biskup Bogović je predvodeći molitvu kod groba Ivezićevih istaknuo da su ovi ljudi iz obitelji i roda Ivezića svakako zaslužili da se za njih pomolimo. Zatim je održana službena komemoracija koju je kod spomenika koju je organizirala udruga Hrvatski domobran u ime koje je njen predsjednik Ivan Vukelić poručio. - Na ovom „danu tuge i sjećanja“ ne zaobilazimo istinu da su srbočetnici napali hrvatsku državu. Zlotvori su postali ustanici, a isti scenarij su ponovili 1991. Žalosno je da hrvatska država i dalje financira kvaziantifašističku proslavu u Srbu kojom je Lika i zapadna Bosna očišćena od Hrvata. Ta proslava jednaka je balvan revoluciji - poručio je na koncu Vukelić.
Gradonačelnik Gospića Karlo Starčević je u ime Hrvatske stranke prava poručio ima li hrvatska država pameti da financira skup u Srbu te jesu li djeca tadašnjih ubojica svjesna da su im roditelji zločinci. U ime predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Hrvatskog sabora i Vlade RH kao i Ministarstva hrvatskih branitelja, državni tajnik u istomu ministarstvu Ivan Vukić poručio je da se slaže sa svim što je biskup Bogović na misi kazao, kao i prethodnih govornika te je poručio da se i dalje intenzivno radi na istraživanjima preko tisuću neistraženih grobišta s hrvatskih žrtvama te da se ulažu velik napori da se dođe do pune istine.
Vijence su uz državne počasti položili Ivan Vuković u ime triju državnih institucija, Marija Bebić Krpan iz Malog Lošinja u ime obitelji Ivezića kao i brojne druge udruge.
GSB/M.K.
PRINT
