MACELJ - Macelj je najveće stratište komunističkih žrtava na području Republike Hrvatske s do sada točno utvrđenim brojem od 1.247 ekshumiranih žrtava. Povodom 77. obljetnice Maceljske tragedije i žrtava hrvatskog Križnog puta slavljena je misa koju je predvodio pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško u nedjelju 5. lipnja, na
Došli smo se pomoliti i preporučiti Gospodinu svoje pokojne, one koji su znani nama, ali i one koji su poznati samo Bogu. Upravo u noći s 4. na 5. lipnja, jutro na današnji dan prije 77 godina, na zemlji nisu ugledali nedaleko odavde ubijeni svećenici i bogoslovi, s mnoštvom drugih ljudi, vojnika, civila, obitelji, staraca i djece.
Ovdje, u našoj blizini, ostala su sačuvana dva toponima, dva imena mjesta koja su danas u dubokoj suprotnosti sa spomenom na događaje na tim mjestima nakon Drugoga svjetskog rata. Partizanski su im zločini oduzeli ljepotu imena. Prvo ime govori o lijepoj bukvi (‘Lepa Bukva’). Znajući što kriju ove izvanjski predivne šume, čovjek zastane, kada treba izgovoriti pridjev ‘lijep’ i čini se da bi im bolje pristajalo neki drugi pridjev, na primjer: tužan, bolan, mračan. Još i više: ponižen, nagrđen, ranjen, krvav.
Drugo ime mjesta tiče se bivšega vlasnika obližnje šumarske kuće iz obitelji s prezimenom Freudenreich (Alfred). To prezime znači: bogat radošću, ispunjen radošću. No, i to je mjesto zagađeno partizanskim zločinima, ubojstvima i drugim vrstama nasilja. Umjesto da bude mjesto susreta i odmora; mjesto okrjepe i pristupačnosti, mjesto sigurnosti i utočište, postalo je mjestom okupljanja ljudi koji su planirali, zapovijedali i izvršavali smaknuća.Ta kuća koja je izvorno trebala odisati ozračjem doma, doživjela da joj bude zabranjen pristup, a zatim je prepuštena propadanju u nadi da će tako zločin biti manje vidljiv, a spomen izgubljen.
Misli smo i nadali smo se, bilo nam je gotovo samo po sebi razumljivo da će, nakon teško stečene izvanjske slobode, hrvatsko društvo i država krenuti putem istine o događajima u Drugome svjetskom ratu i nakon njega. Međutim to se nije dogodilo.
Sa žaljenjem treba reći da jedan naraštaj, onaj koji je proživio te patnje nije dočekao ljepotu i radost istine. Ipak, oni su nam ostavili dragocjenost svoga svjedočanstva, ne samo povijesnoga nego i vjerničkoga; iznimne snage i vrijednoga divljenja. Niti naraštaj kojemu ja pripadan to ne uspijeva. Štoviše, čini se da nazadujemo. To svjedoči teško razumljiv odnos prema žrtvama koje sažimaju imena ‘Bleiburške tragedije’ i ‘Križnih putova’.
Više od trideset godina hrvatske državne vlasti do dana današnjega nisu pokazale da im je istinski stalo do tadašnjih hrvatskih žrtava, pa čak ni do pronađenih.
Na toliko se načina željelo neprihvatljivosti komunističke ideologije učiniti prihvatljivima, a neistine odjenuti u privlačno ruho; žrtve su pretvarane u zločince, nazadovanja prikazivati kao napredak. Zar uistinu nemamo dovoljno hrabrosti ni snage govoriti jezikom koji oslobađa, jezikom istine?
Bezbroj smo puta pozivani da zaboravimo prošlost. I svi koji su do sada pozivali i pozivaju da se okrenemo budućnosti, redom su nas okretali prema točno određenoj prošlosti, prema komunističkomu totalitarizmu, jer je to njihovo (jedino) vrijeme, jer u tome – s manjim doradama – vide i svoju i našu budućnost, razumljivo uvijek s nekim njihovim povlasticama.
Danas kada se u prvi plan često stavlja otvorenost, osjetljivost, dijalog, kao da se usput izgubila istina. Da bi bilo otvorenosti, pretpostavka je otvorenost istini; da bi se bilo osjetljivo, mjera osjetljivosti mora biti istina; da bi došlo do dijaloga, dia-logosa, mora postojati logos, smisao, odnosno istina. Ne istina koja je moje ili tvoje vlasništvo nego istina koja prosvjetljuje, koja mi objavljuje izvorište i puninu otajstva života.
Može se primijetiti da smo, umjesto istinskoga suočavanja s tim prošlim događajima, naučili besplodne protokolarne spomene, a besplodni su, jer nema zalaganja za istinu; nisu u njoj učvršćeni, pa nam se događa da se lako izbriše ono što je bilo napisano, da se promijeni značenje te zapravo ostaje pitanje spominjemo li se uopće…
I na kraju, ne treba zaboraviti sljedeće: Sve neistine koje se rabe protiv istine o ovome i tisućama drugih mjesta otkrivaju što je u najdubljoj pozadini. Ovo nam mjesto govori što je čovjek za one koji su provodili planove komunističke ideologije.
Stoga nije čudno što se i sadašnja pitanja u Hrvatskoj i u Europi mogu svesti na ta dva: Što je ili tko je čovjek? i: Što sa savješću? O odgovorima na ta dva pitanja ovisi kako će izgledati hrvatsko društvo i što će biti lijepo u Lijepoj našoj.
Odgovore, braćo i sestre, pronalazimo i na ovim stratištima, bez obzira koliko jezovito izgledala. Ponovno se vrijedno prisjetiti da su nas zrncima krunice, koja su vodila do stratišta, ubijeni na današnji dan molili da ih nađemo, da umjesto njih govorimo o silini zla i o ljudima koji su dio Kristova trpljenja, u kojima je trpio i umirao Isus.
IKA/M.K.
Foto: sjever.hr
PRINT
