Sadržaj ovog članka čitateljima ne će biti ama baš nikakvo iznenađenje, vjerojatnije da će biti samo potvrda njihovih spoznaja. Dobri poznavatelji tih kleptomanskih navika govore da se u trgovinama ukrade 1,4 posto vrijednosti ukupne svjetske maloprodaje. Dakle, na svjetskoj razini krađe. Krade se u bogatim zemljama, krade se u siromašnim zemljama, mogli bismo kazati da se posvuda krade.
A kad je u pitanju Hrvatska, godišnje hrvatske trgovine budu okradene za, ni manje ni više - milijardu kuna. I da stvar bude bolja, trend je u porastu, sve više i više se krade. A kako tomu stati na kraj? Teško, veće trgovine sve više ulažu u zaštitu. Stručnjaci vele da je najučinkovitija kombinacija ljudskog i tehnološkog nadzora. Postavlja se pitanje koja je uloga policije u sprečavanju te rabote? Kad je Hrvatska u pitanju onda dvojbena, intervencija policije ovisi u vrijednosti ukradene robe, za manje vrijednosti policija ne mora izići na teren, ako i iziđe upućuje vlasnike trgovina da počinitelja izvrgnu kaznenom gonjenju, odnosno pokrenu postupke naknade štete. A to može potrajati, godinama, pa kako narod veli „ujeo vuk magare“.
I po trgovinama na prostoru ove županije poprilično se krade. Trgovci se nalaze između čekića i nakovnja, gazde ih sile i na njih prebacuju odgovornost da nisu dovoljno učinkoviti u sprječavanju krađe, a kradljivci, sve bahatiji i bezobrazniji čak se i prijete životom i zdravljem. Doista je logično pitanje treba li se izložiti takvoj prijetnji i pogibelji za plaću koja je … takva kakva jest? No, ono što zabrinjava je pojava organizirane krađe. Više osoba nahrupi u trgovinu, sve ih ne možeš imati „na oku“, i kradu stvari veće vrijednosti, nahrupe na kasu i projure van. I što im činiti?
Kad je u pitanju tko to krade, iz kojega socijalna sloja dolaze kradljivci, u pravilu to nisu najsiromašniji građani, koji jednostavno nemaju čime kupiti, mahom su to prosječno dobrostojeći građani koji imaju novca za kupovinu, ali. Također je za primijetiti da kod mlađih tatova je riječ o „dokazivanju“, o čistom hiru i bezobrazluku tipa „ma tko mi što može“. Pa kad se to sve spoji, ne treba čuditi da je pojava krađe po trgovinama dobila tolike razmjere. I još nešto, u neka ne tako davna vremena kada bi uhvatilo nekoga da krade, bila je to javna sablazan, velika sramota. U ovo vrijeme, čini se, da tog osjećaja srama nestaje, dapače da tatovi postaju svojevrsni „heroji“. Obziri morala i poštenja očito više nisu u igri. A ako nisu, kako onda tomu stati na kraj?
M. K.
PRINT
