OTOČAC – Sada je to daleka prošlost, ali nama važna, i te kako važna, 23. listopada 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski je na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Sabor je razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi.
Sakcinski je bio prvi koji je progovorio na hrvatskom jeziku, do tada su se govori držali samo na latinskom jeziku.
Evo što je Kukuljević mislio o hrvatskom jeziku i nacionalnom identitetu:
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu...
Eto, prošlo je dosta vremena od tada, a mi opet imamo neke „Slavjane“ koji nam osporavaju ne samo naziv jezika nego i cijeli jezik, imamo tamo neke „Angle“ čiji jezik pijemo i upijamo da bi pokazali koliko smo snobovi, imamo tamo neke … ma svašta imamo.
M.K.
PRINT
