OTOČAC – U ovoj euforiji koja je pratila svjetsko prvenstvo u nogometu, dok su Hrvati bili zabavljeni uspjesima naše reprezentacije, možda je jedna stvar ostala nedovoljno zapažena, možda se uzimala zdravo za gotovo. A radi se o nacionalnomu naboju i ponosu koji se očitovao isticanjem hrvatskih državnih zastava po kućama ili stanovima. Nema toga državnog blagdana, nema toga Dana hrvatske državnosti, nema toga Dana hrvatske samostalnosti, kako li se već ti blagdani nazivaju, koji se mogu usporediti s ovim prvenstvom i ovim rezultatom hrvatske reprezentacije, odnosno potrebi ljudi da puni ponosa ističu hrvatske zastave.
A što iz ove činjenice proizlazi? Da je politika narodu ogađena, da je više ne doživljava kao svoju, da se s njome ne identificira, a kako je takav odnos prema politici, nažalost to se prelijeva i na državu. I ona, država, i njeni blagdani više nije za ponos i identifikaciju narodu. Mora se također reći da to nije slučajno, samo se trebamo prijetiti Račanove vlasti i njegove koalicije, kada su članovi Liberalne stranke, posebno se u tome isticao Ivo Škrabalo, napravili takvu rošadu i dar-mar s državnim blagdanima (nazvali su to reformom državnih blagdana) da se i oni upućeniji u tome slabo snalaze. A sve pod egidom „ispravljanja“ nekih „krivih datuma“, u biti namjera nije bila da se popravi, poboljša, već da se razmrvi, zbuni, da padne nacionalni zanos, i u tomu su gotovo skoro - uspjeli. Svaka daljnja vlast nije imala nešto čime se muškarci diče pa da to ispravi. Do dana današnjega!
Što je preostalo hrvatskomu narodu? Za nacionalnu identifikaciju, koja nažalost preživjelih jugovića i (kako ih neki nazivaju) „crvenih fašista“ je živa da življa ne može biti, to je pokazalo ovo prvenstvo, športski rezultati su presudni, oni su poveznica koja hrvatsku naciju drži na okupu. Ne politika! Nijedna. Mora se kazati da hrvatski narod drži na okupu koliko-toliko i Katolička crkva, nisu bez vraga stalni i programirani napadi na nju ne bi li je ogadili narodu (nasljeđe komunističkog režima i masonerije). Na okupu dobar dio hrvatskog naroda drži poglavito i Thompson (ne treba zanemariti i neke druge estradnjake), zato su na njega stalni napadi, bez prestanka, a sve tobože njegovih loših i primitivnih pjesama (sic!). Vrijeme će pokazati da će, čim se imalo slegne ova euforija sjajnih nogometnih rezultata, krenuti opet one snage koje će na perfidniji ili grublji način početi napadati „nacionalizam“ hrvatskih navijača (u biti hrvatskog naroda), u Crkvi su već pronašli „klerofašizam“, a u Thompsonu ne treba ni trošiti riječi – sve je već odavna rečeno, ponavlja se, sudske prijave, procesi, pokušaji zabrana …
Ove hrvatske zastave izvješene po kućama i stanovima, kao nikada u posljednje vrijeme, šalju snažnu poruku političarima (ako je budu znali pročitati, a čini se da slabo čitaju barem kada su u pitanju aktualni referendumi, pronalazi se i najmanja mogućnost da se volja gotovo pola milijuna građana izmanipulira, to se može nazvati pucnjem u vlastitu političku sudbinu). Ona se, poruka, može prevesti na jednostavni jezik – mi vas ne trebamo, pa bili vi crveni, modri, zeleni, bijeli, crni, zavisni ili nezavisni, kakvi li već. To se pokazalo i u gledanjima utakmica, nitko nužno ne očekuje od politike da organizira nešto, ljudi se sami organiziraju, druže, osmišljavaju i vesele. To je neki novi pomak, neki novi vjetrovi koji možda navještaju neko novo vrijeme. Red je uzeti sudbinu u svoje ruke. Hrvatski narod je izišao iz letargije, napojio se nacionalnim ponosom, prilika je velika ako …
A hrvatska reprezentacija uništila je sav trud onima koji ne vole sve što je hrvatsko (da ne kažemo mrze) i vratila kotač povijesti u normalu. Sav višegodišnji trud im je bio uzaludan, a tako su imali dobar utisak da su uspjeli i da još samo malo fali i da sve hrvatsko konačno klekne. Pa kako takvi ne će mrziti reprezentaciju? Moraju oni, jače je to od njih. A koliko su samo novca na svoju rabotu potrošili, da parodija bude veće - u tome im proračunskim sredstvima izdašno pomaže i hrvatska država, koji su trud uložili neki mediji sustavno i uporno rigajući mržnju (jedan portal - koji se diči ponekada crvenim a ponekada zelenim feferonom - svojim stranicama napisao je da ne će negativno pisati sve do utorka, a onda …), koliko … Čak su i u najvećim euforijama i sjajnim rezultatima pokušali pronaći „primitivni nacionalizam“ kod hrvatskih navijača, sprdati se s tim, „znanstveno“ nešto trabunjati i dokazivati, ali su morali ipak zašutjeti jer Svijet je prihvatio hrvatski nacionalni zanos i oduševljenje, nije u njemu pronašao ništa nacionalističko, zapravo šovinističko (osim nekih naših „komšija“) koji sebi ne mogu pomoći. Jer kako prigovarati i šamarati hrvatski nacionalni korpus ako stranci vizualno šaraju svoje znamenitosti bijelo-crvenim kvadratićima ili nacionalnim bojama zastave? Kako prigovarati ako Amerikanci šaraju Empire State Building hrvatskim bojama? Taj veliki Svijet je začuđen ovolikim domoljubnim nabojem, njima teško dostižnim, vjerojatno zato što su ranije prošli neke procese nacionalne dezintegracije, odnosno svođenje države na puki represivni državni aparat.
Veličanstveni doček hrvatske nogometne reprezentacije, opće oduševljenje hrvatskog naroda, sve u znaku crveno-bijelih kvadratića, sve u znaku hrvatskih zastava, svjedoči o tom buđenju nacionalnog zanosa i ponosa. Koliko god to nekima smetalo, ovaj trenutak se može samo usporediti s Olujom, odnosno povratkom hrvatskih ratnika iz ove vojne operacije 1995. g.
Ipak ima nade.
M. Kranjčević
PRINT
