OTOČAC – U društvu se često može čuti određena, recimo to tako – ispraznica kako treba imati stav. Ili često čujemo kako netko nema stav. Ili kako netko nema čvrsti stav. Iz svega toga proizlazi da je poželjno, dapače nužno imati neki stav. Jer kakav stav imaš, takva si osoba. Odnosno da osobe labilnih stavova imaju i labilni karakter, ili ga uopće nemaju. A opet onda kada netko ima čvrst stav i zbog toga u društvu ozbiljno trpi posljedice, onda se za takvu osobu kaže da je previše kruta, da je tvrdoglava, da treba popustiti. Ako je tomu tako, o kakvom stavu onda govorimo? Nema ga, jednostavno ga nema. I tako je „korisno“ u društvu imati neki „meki“ stav, koji kao malo je, a malo nije stav. Koji može biti kolebljiv, prevrtljiv, može ovako i onako, a tobože ima se stav, kao neko opravdanje. Jer bitno je imati stav, a što je stav klimav, ma nikomu ništa.
Dalo bi se o čvrstini stava još podosta toga kazati, no nedjeljno je popodne pa tko ima snage još o tome glavu razbijati. A ljudi vole većinom neke stvari, pa makar bile posve apstraktne, vizualizirati. I u tomu im izlazimo u susret. Na primjeru ove mačke, ili mačka (dragom Bogu svejedno). Kad se promotri ova mačka onda se može lijepo vidjeti da ona ima – stav. Ćarom gleda u oči, ne skreće pogled, ni u krajnjoj namjeri joj nije povući se, ili nedajtibože pobjeći, objesila je brkove i daje do znanja da je spremna na razvoj situacije ma kakva ona bila, uši su joj naćulene, a ono najbitnije glavom je nešto unazad u odnosu na tijelo. Tim položajem tijela kao da poručuje, e ovako vam se, ljudi moji, gradi stav. Nema kod mene labavo, nema kod mene trte-mrte. I mislimo da nije ni za dlaku promašila. Tako se i na primjeru životinja može vidjeti tko ima kakav stav, ili ga jednostavno nema. Žalosno je da jedna mačka može imati stav, a mnogo, mnogo ljudi ne može. Dokle tako?
M. K.
PRINT
