KOMPOLJE – Don Anđelko Kaćunko je ponajmanje anonimni svećenik, za njega se zna ne samo u matičnoj Župi Kompolje, u matičnoj biskupiji, poznat je on širom Lijepe naše domovine. Uostalom to je osoba koja se ne kloni suvremenih sredstava komunikacije, već se u njih hrabro baca i hrabro na njihovim valima pliva, nikada ne potone i uvijek uspijeva doseći svoju obalu. Neki ga drže kontroverznim svećenikom, nazadnjakom pače pa ga sotoniziraju, neki modernim svećenikom koji je u stanju nositi se s izazovima moderna vremena, ma što god to značilo pa ga diviniziraju, treći ga trpaju u svoje mentalne ladice onako kako im se što u njegovu javnom radu svidi ili ne svidi. Svakako ostaje zamijećeno da don Anđelko ne podilazi nikomu, da se drži svoje misli i svog poslanja ma koliko se to nekomu (ne)dopadalo. Jedan nam je svećenik nedavno kazao kako Župa Kompolje „ima sreću“ da na početku svakog stoljeća dobije „osebujna popa“, to je početkom 20. vijeka bio isusovac i pjesnik Milan Pavelić, a početkom 21. - don Anđelko. Iskoristili smo privilegiju što nam je ovaj 60-godišnjak u 35 godini svećeništva župnik, da malo probrbljamo. Prigoda za razgovor s takvom osobom se ne propušta (jer grijeh se može učiniti i – propustom).
Gospodine Kaćunko, kad o vama pišu i govore „veliki mediji“, obično kažu da vas se crkvena hijerarhija otarasila i bacila u Kompolje i Brlog, Bogu iza nogu. Osjećate li da vam je služba povjerena doista u nekoj zemlji „Nedođiji“?
- Upravo suprotno – ovo je zemlja „Dođija“! Ni sâm to nisam znao do dolaska na službu u Gacku, za koju vrijedi Thompsonov stih „dođi da se diviš“. Zatim, većina toga nije svjesna, u frazama koje ste naveli skriva se najobičnija ali višestruka medijska manipulacija ter nepoznavanje ustroja Crkve. Prvo, nažalost mnogi novinari još uvijek misle da je zagrebački nadbiskup „prvi čovjek Crkve u Hrvata“, kako se ponavljalo u komunizmu, ter da on odlučuje hoće li neki svećenik biti „šutnut“ u „provinciju“ ili „nagrađen“ službom u metropoli. Oni zapravo ne znaju osnovnu činjenicu da je mjesni biskup „papa“ u svojoj biskupiji, a svećenici su njegovi suradnici, pa gdje će znati kako Kanonski zakonik predviđa da svećenik može slobodno odlučiti o odlasku iz jedne biskupije u drugu – baš kao što sam ja napravio dolaskom u Gospićko-senjsku nakon što sam slobodno odlučio otići iz Vojnog ordinarijata. Dakle, upravo izmišljotina da me se „crkvena hijerarhija otarasila i bacila“ negdje-nigdje znak je najprije ukalupljenog ideološkog „centralizma“ u nekim glavama koje misle da i u Crkvi u Hrvatskoj o svemu odlučuje „Zagreb“ odnosno neki „biskupski CK“ – što je njima kratica za Crkva-Kaptol - kao nekakav vjerski „centralni komitet“.
Osim toga, još uvijek je, nažalost ne samo kod novinara nego i kod nekih intelektualaca, prisutan fenomen tzv. urbanog rasizma. On se npr. u Zagrebu očituje stavom i shvaćanjem kako je sve što je južnije od Save - „tunguzija“. U glavama takvih zemljopisno i kulturno bezglavih ljudi asocijacija na pojam Lika nikad nisu Plitvička jezera ili Gacka, nego uvijek medvjed i brlog. Ali ne treba se tome čuditi – to je sindrom svih većih sredina. Međutim, već su stari Rimljani znali za uzrečicu da je „provincija u glavama“. To znači da po glavnim trgovima naših velikih gradova šeće više seljačina nego što u našim malim sredinama ima seljaka. Zbog toga u Zagrebu postoji šaljiva dosjetka da je na Jelačićevu trgu zabranjeno pušenje – da se spriječi požar! - zato što većina na njemu „mlati praznu slamu“. I ne zna da se odatle za oko šezdeset minuta može stići do Kompolja i Brloga!
Geografski gledano Kompolje se nalazi u „srcu Hrvatske“, uostalom cijela Ličko-senjska županija je doista središnja županija u našoj oblikom specifičnoj državi. Koliko su ljudi toga svjesni?
- Unatoč internetu i dobrim prometnicama, još uvijek je premalo ljudi toga svjesno, premda auto-cesta polako razbija predrasude o „strašnoj“ udaljenosti Like od naše prve metropole i ostalih gradskih „metropolija“. No nije to nimalo čudno zna li se da u svim velikim gradovima ima ljudi koji nikada nisu bili u tamošnjoj katedrali. Dok su takvi već oguglali na potrebu izlaženja iz vlastitoga duhovno-mentalnog „obora“, nova generacija ipak doživljava prementalizaciju ter „guglanjem“ brže upoznaje i one mnogo udaljenije krajeve. Taj fenomen nama je poticaj na brižno čuvanje pozitivnih vlastitosti, a svima upozorenje da se čuvaju negativne začahurenosti radi „obrane identiteta“.
Tijekom službe bilo vas je širom svijeta, kako bi se reklo. No rasporedom u Župu Kompolje, a povjereno vam je i upravljanje Župom Brlog i kasnije Župom Vratnik, po prvi put ste u svomu svećeničkom životu postali župnik. Kako ste se u tome snašli?
- Upravo tako. Nakon jednogodišnje kapelanske službe u Solinu, proveo sam punih sedamnaest godina u Hrvatskom Leskovcu (uz studij, novinarstvo, pastoralnu djelatnost… sport i glazbu…), tijekom kojih sam također pet godina zaredom preko ljeta zamjenjivao župnika na jednoj njemačkoj župi. Zatim sam devet godina odradio u Vojnoj biskupiji kao kancelar i tako se nakupilo gotovo trideset godina života „pod Sljemenom“. No sada, želim to iskreno naglasiti, doista uživam u ovoj novoj ulozi, premda na svoj način. Dok sam bio kapelan, stariji ili mlađi, svejedno, čudio sam se kolegama koji jedva čekaju postati župnici – ili radi želje za samostalnošću ili zbog bijega od „velikog brata“-župnika. Ja bih i sada mogao s jednakom radošću biti bilo gdje i duhovni pomoćnik, tj. kapelan, iako sam se već priviknuo na status (ali ne i na „titulu“!) „gospodina“ – kako ovdje narod još uvijek oslovljava župnika - premda mi je trebalo više od godine dana. Možda je sretna okolnost, tj. Bog se pobrinuo da sam došao u sredinu koja je nekoliko desetljeća bila bez vlastitoga župnika pa smo se zajedno privikavali jedni na druge i rasli u svakom pogledu. Svakako, zanimljivost je da sam postao župnik u 33. godini svećeništva. A nije slučajna niti okolnost što nisam odmah uselio u „kvartir“ u Kompolju, nego mi je suživot s mons. Šporčićem u Otočcu dobro došao kao prijelazno razdoblje.
Koliko je služba župnika zahtjevna, a koliko izazovna jer nosi župnikovu odgovornost za župu i župljane?
- To je izvrsna definicija naše službe odnosno našega poziva. Doista je ona vrlo zahtjevna upravo zbog velike odgovornosti za svekoliko dobro i vječno spasenje naroda, koji mi je na brigu povjerio moj biskup, a zapravo sam Krist. Iskreno, vrlo često se „naježim“ od te odgovornosti i padne mi na pamet naš zaštitnik Sv. Ivan Vianney koji je bio spreman umrijeti za svoje župljane. Žao mi je i to mi doista teško pada što ne mogu biti češće i više doslovce s ljudima i među njima. Mi, nažalost, vrlo mnogo vrjemena moramo provesti sjedeći u uredu, ne samo radi „dosadne papirologije“, nego i zbog dugih poslova koje nije moguće izvesti „u hodu“, premda ja i dok se vozim, ako ne molim krunicu, razmišljam i planiram. Zato u džepu stalno nosim papirić s naslovom „što radim“, ispod kojega je barem deset poslova, od ukupno dvadeset, koje obavljam svaki dan. Nisam se naime nikako mogao načuditi čestim upitima: „Pa što vi, gospodine, uopće radite?“ I kada to nekom znatiželjniku pročitam on zine u čudu, jer mnogi misle da „pop samo odmaši“ i poslije toga „nema ča delat“. Eto, dakle, sve to čini svećeničku službu također jedinstveno izazovnom, jer svaka komunikacija i rad s ljudima nose u sebi nevjerojatne nepredvidivosti, ali upravo zbog toga povećavaju njezinu draž.
Vi slovite kao jedan osebujan „pop“, kako vjerni narod u dijalektu oslovljava župnika, kojemu mnogo toga nije strano, koji se hvata ukoštac s mnogim problemima suvremena svijeta i pritom se služite modernim sredstvima komunikacije. Kako su vas kao takva prihvatili župljani? Je li u početku bilo malo rezerviranosti i procjenjivanja novog župnika? Jeste li bili, barem u početku, preavangardni za novu sredinu?
- Neizbježno je da ljudi „procjenjuju“ svakog novodošlicu u njihovu sredinu pa tako i svećenika. Nisam tip koje se time opterećuje pa ni u Gospiću ni ovdje u Gackoj nisam primjećivao reakcije ljudi, niti sam se posebno trudio doznati što „selo priča“. Spontano sam se odmah na svoj način primio posla, doslovce niti ne razmišljajući o tome kako će to biti prihvaćeno ili kakve reakcije to može izazvati – poglavito kod onih tzv. konzervativnijih vjernika – pa ako je i bilo neke rezerviranosti vjerujem da je brzo nestala. Jer svuda sam naišao na veliku srdačnost i prihvaćenost, i to kod svih staleža, što bi značilo da nisam ljudima bio „preavangardan“, nego tek možda malo interesantan, zbog tzv. „medijske poznatosti“. Ali nigdje mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet ponašati se zbog toga kao nekakva „zvijezda“ ili „celebrity“, kako to novinari vole napuhavati. Upravo suprotno, od prvoga dana do ovoga trenutka među svojim sam vjernicima kao samo njima poznat njihov pastir, nastojeći im pomoći da se i oni kao kršćani mogu lakše hvatati u koštac s problemima ovoga svijeta. Isto tako, budući da nisam šablonski tip, spontano sam i u Gospiću i ovdje nastavio sa svim navikama prijašnjega svakodnevnog života i komunikacije s ljudima – i na ulici, i u kafiću, i na internetu, i na igralištu, i u crkvi...
Župa Kompolje nije imala nekoliko desetljeća „rezidencijalnog“ župnika, imala je upravitelje župe. Možete li na svome primjeru ocijeniti što znači vjernomu narodu činjenica kada ima stalnog svećenika?
- Doista mogu. Imam to iskustvo, baš kao i svaki kolega svećenik koji se skrbi za nekoliko župa kao njihov „upravitelj“ a „rezidira“ odnosno živi u jednoj od njih. Ta činjenica – biti u župi, živjeti u župnoj kući – ne samo da je značajna nego je i presudna za napredak jedne sredine. Vjerujte mi da bih zato najradije živio, tj. stanovao u sve tri župe, kada bi to bilo moguće – i u Kompolju, i u Brlogu, i u Vratniku. Jer prazan „kvartir“ - župna kuća u kojoj svećenik ne stanuje - može se usporediti (premda ne baš doslovce) s isključenim agregatom za struju ili s hladnom peći za centralno grijanje. Još je teže ako kvartira uopće nema. U takvim okolnostima, dakle, svećenikov dolazak u župu povrjemeno je donošenje topline i svjetla. Ne želim time reći da je župnik svetački izvor Božje topline i svjetla, nego naglasiti kako činjenica da se on kao pastir češće susreće s ljudima u njihovoj svakodnevici sama po sebi već djeluje pozitivno. Naravno, u našim okolnostima nedovoljnog broja svećenika – a već smo nažalost u tome došli na „europski prosjek“ – tješimo se da je bolje i tako nego nikako. Jasno, nisu sve župe iste odnosno negdje je „mentalitet“ mirniji, a negdje življi; negdje su ljudi „uspavani“, a negdje imaju tradiciju veće zauzetosti i organiziranosti itd., ali sa svećenikom koji je u župi stalno uključena „lokomotiva“ svi će vjernički „vagoni“ ići naprijed. A tamo gdje se ne napreduje, sigurno se nazaduje, jer bez blizine duhovnog vodstva narod se lakše uspava i duhovno ulijeni. U ovoj prigodi želim zahvaliti članovima ŽPV u svim trima župama na pomoći, zauzetosti i suradnji. Međutim, ako narod želi imati svećenika mora i sam nešto poduzeti, mora biti u svemu aktivniji, a ono barem u molitvi Bogu za nova duhovna zvanja. Najsigurnija formula za uspjeh je „redizajnirano“ pravilo Sv. Benedikta, tj. prilagođeno potrebama našega 21. i 22. stoljeća, a glasi: MOLI – RADI – RODI.
Poznato je da ste u ovih nekoliko godina u Kompolju, Brlogu, a sada i na Vratniku te Crnom Kalu, ne treba smetnuti s uma ni Dom za osobe s psihičkim poteškoćama u Gusić polju, uspjeli pokrenuti dosta toga, od obnavljanja i uređenja crkava, pokušaja formiranja crkvenih zborova, aktivnijih župnih pastoralnih vijeća do web stranice Župe Kompolje&Brlog. Aktivni ste sve donedavno bili i na elektroničkim medijima i u nekim tiskovinama. Kada sve to dospijete?
- Ha ha… Kada su neku ženu koja je imala osmero djece pitali kako dospije pobrinuti se za sve, tj. kako uspijeva srediti svako od njih, ona je odgovorila: „Jedno po jedno!“ Tako i ja činim, ali vrlo često „sređujem“ i nekoliko obveza istodobno. Zapravo, „formula“ je jednostavna – kod mene nema „vožnje u leru“, tj. radim gotovo bez dnevnog odmora, sa što manje noćnih sati u krevetu, televiziju ne gledam već 34 godine, obavezno nešto radim (čitam ili pišem) i dok pijem kavu… itd. Naravno, to je iscrpljujuće, ali zato je moje (biblijsko) geslo: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ Ipak, prošle godine na duhovnim vježbama u Lovranu, koje je vodio varaždinski biskup Josip Mrzljak, potaknut nekim njegovim „realnim“ razmišljanjima bio sam odlučio da ću više moliti, više spavati i manje raditi. Međutim, sa sve tri odluke već sam za tri dana „ustao iz groba“, tj. „uskrsnuo“ sa starim navikama. Unatoč svemu smatram da je, u ovim okolnostima velikih potreba, jedino tako moguće nešto napraviti i „nadoknaditi prošlost“ odnosno, kako je napisao jedan kolega pjesnik, iza sebe ostavljati „snopove zlatne svjetlosti“. Ja sam kao moto za svoju Mladu misu uzeo stih iz pjesme Tina Ujevića: „A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu bila bi vedrina – kristalna kocka vedrine!“ Toga se još uvijek držim. S tom razlikom što sam prije desetak godina otkrio novo značenje riječi „kristalna…“: KRIST - Stalna Kocka Vedrine! A to je zapravo – Evanđelje. Ili kako je papa Franjo nazvao svoju encikliku: Radost Evanđelja!
I na kraju, je li vam ipak barem malo žao što ste napustili bijeli grad Zagreb i završili u Kompolju? Ne trebamo ni naglašavati da odgovor mora biti iskren, za Boga miloga odgovor daje jedan svećenik.
- Hm, mogao bih, nakon svega što sam dosad rekao, kratko odbrusiti: Smiješno pitanje! Kao da dosadašnji odgovori nisu bili iskreni… ha ha ha… No da ne bi zvučalo „raštimano“ dodat ću kratko obrazloženje onoga što sam već rekao. Prvo, nisam završio u Kompolju, nego tek započeo! Dapače, upravo sam u Kompolju otkrio „formulu za uspjeh“ u pastoralnom radu. Ona ima tri točke: 1. Svoje župljane svećenik treba voljeti; 2. Mora imati barem malo više nego oni znanja i pobožnosti; 3. Mora imati dobar želudac (da bi mogao s ljudima jesti i piti)! Eto, mene jedino ovo treće muči, ali ipak nekako uspijevam… Malo se šalim naravno, ali ključ za razumijevanje naše „mobilnosti“, tj. što bezbolnije premjestivosti je u formiranju da budemo kao vojnik – ide tamo gdje mu služba traži. A svećenik je najdoslovnije Kristov vojnik – njegovo „radno mjesto“ je svuda gdje su ljudi, gdje ga Bog šalje. Zato ja, iako sam „pop“, nikad ne pjevam stih one pop-pjesmice: „Idem tamo gdje je sve po mom!“, nego stihove prekrasne pjesme koja se pripisuje papi Ivanu Pavlu Svetom: „O Bože, zar si pozvao mene… Odsad idem kamo šalješ me ti!“ Zatim, u našem pozivu pastoral je prioritet, a uredske „profesije“ su „nužno zlo“ za pojedince, premda bi trebalo – kao što neke biskupije prakticiraju – sve svećenike uključiti u župe. Istina je, također, da nekome, ili možda u nekoj situaciji svakome, neki premještaj može teško pasti. Ali ja, prvo, hvala Bogu nisam karijerist da bih „rukama i nogama kopao“ da ostanem na mjestu s kojeg se može „daleko dogurati“. Drugo, poklopilo se Božjom providnošću da, nakon 30 turbo-iscrpljujućih i plodnih godina u Zagrebu, u drugom razdoblju života mogu nastaviti djelovati daleko od stresne urbane turbo-užurbanosti, i nakon „kancelarijske karijere“ potpuno se posvetiti „sakramentalnoj službi“, radi koje sam i zaređen za svećenika da bih na jedinstven način radio i živio Bogu na slavu, na korist Crkve i za dobro našega naroda. A mogao sam otići u dvije biskupije u Njemačkoj ili u bilo koju biskupiju u Hrvatskoj, jer u cijeloj Lijepoj našoj osjećam se kao u rodnom kraju. Sretan sam pritom što sam stalno, radi potreba nove evangelizacije (a ovo je ujedno odgovor na onu početnu floskulu „Bogu iza nogu“), uspijevao ostati - Bogu i blogu, skroz do nogu!
Eto, ovako zbori don Anđelko.
M. Kranjčević
PRINT
