(…)
Patrijarh Porfirije
Veliku je pozornost izazvao izbor Porfirija za patrijarha Srpske pravoslavne crkve, valjda zato što je došao iz Zagreba gdje je nekoliko tjedana prije špancirao ulicama zajedno s Bozanićem i uvjeravao ga da je Stepinac unutarkatolički problem. U Hrvatskoj je djelovao oprezno i obzirno, svjestan da Hrvati nimalo nisu zaboravili ulogu SPC-a u imperijalističkim težnjama Srbije, govorio sve lijepo, ugodno i ekumenski znajući da samo tako može mirno špancirati, ali se od velikosrpskih ispada pokojnoga Irineja nije javno ograđivao, da jest ne bi ga sada izabrali. Pa i kada je izabran u ritualu napipavanja prave kuverte u Evanđelju, govorio je o Hrvatima i Slovencima bolje nego o Srbijancima. Prilagodio se novom, mekom pristupu braći Hrvatima, čija je naivnost evanđeoska. Da ne griješim dušu, možda je Porfirije doista iskra iskrenosti, ali to je samo jedan čovjek koji bi na poziciji patrijarha mogao postati, i hoće, drugi čovjek, jer će se vjerojatno utopiti u mutnoj vodi SPC-a i svetosavlja okružen elitom koja ne trpi novotarije niti se odriče svoje svijesti da je crkva srbijanske države, a ne neka kozmopolitska, univerzalna, možda ipak (sigurno) barem regionalna, južnoslavenska i jugoslovenska, što joj daje izvjesnu širinu pa i nadalje terorizira makedonsku i crnogorsku pravoslavnu crkvu, a hrvatsku manje jer u Hrvatskoj nema konkurenciju, boje se hrvatske vlasti priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu strahujući za njezinu sigurnost, ta zna se kako je završila 1945. kada je uz šest stotina katoličkih svećenika usput ubijeno i pravoslavno svećenstvo HPC-a.
Porfirijev izbor i zanos Kaptola bio je idealan trenutak da se Vučić, četnik i ministar u vrijeme Miloševića, ratni huškač, u intervjuu RTL-u upusti u pojanje nesakralno, ali politički mnogo volšebno i proročansko, da je budućnost jedino moguća zajedničkim životom Srbije i Hrvatske, otprilike, valjda i zajedničkim jezikom, zajedničkim morem, zajedničkim filmskim festivalima na kojima nagradu dobiva “Dara iz Jasenovca”, a na kraju i zajedničkom crkvom koja možda nije iluzija (deluzija) katoličkoga pape, ne samo Franje nego i mnogih prije njega da se davni raskol može nekako slijepiti, što je neinventivno sljepilo i argentinsko nepoznavanje stvari. Raskola su bila dva, prvi u 9. stoljeću kada su se papa i patrijarh Fotije međusobno ekskomunicirali, ali je razlaz prevladan zahvaljujući mudrom Baziliju I. Makedoncu. Drugi put, u dosta kratkom vremenu, raskol je uspio i tako je do danas, s tim da se pravoslavlje rasulo u nekoliko državnih crkava, a carigradski je patrijarh imao sve manje moći, premda je s Bartolomejom dao do znanja da je još tu. Oprostite na ovoj digresiji. Da zaključim: i sa “zagrebačkim” patrijarhom SPC će biti prst i nokat s državom Srbijom i njezinim u miru perfidnim, a u ratu krvoločnim nakanama da se proširi i zavlada “slučajnim” državama nastalim nakon užasne tragedije rasapa Jugoslavije. Uostalom, čitam negdje da je Profirije blizak Vučiću. Ma dajte.
Stepinac naš svagdanji
Sve to (sveto) ima naravno veze i sa Stepincem, bezočnim rimskim trgovanjem mrtvim tijelom i živom dušom zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala, koji je postao taocem (njegova kanonizacija) političkoga ribarenja i udičarenja putem mješovitih komisija u kojima SPC određuje pravila igre Katoličkoj crkvi i diže kosu na glavi Crkvi u Hrvata. Hoće li sada Profirije “dati dozvolu” za podizanje Stepinca na oltar, ah, kako bi to bilo lijepo vele oduševljeni hrvatski vjernici, ako se to dogodi onda će zahtijevati i da Porfirije postane katoličkim svecem. Ekumena.
(…)
Kamenjar.com
PRINT
