(…)
Posebno iritira i činjenica da se u medijima opet javljaju isti oni koji su prije 20-ak godina na temelju incidenata i samovoljno počinjenih zločina nekih pripadnika hrvatskih snaga pokušali 'Oluju' proglasiti zločinačkom operacijom i izjednačiti je sa zločinom srpskih snaga nad Muslimanima prilikom okupacije Srebrenice. Upravo taj zločin pokazuje što je sustavno djelovanje na temelju zločinačkoga plana. Nasuprot tomu je činjenica da je nakon Oluje hrvatska vlast u 604 naselja na netom oslobođenom, a do tada okupiranom području RH, zbrinula 10.594 osoba (6380 žena i 4214 muškaraca), od toga 70,4 posto Srba!
Da se Hrvatska vojska i policija u Oluji nije ponašala časno, broj srpskih žrtava mogao je biti srebreničkih razmjera. To dobro znaju i Vučić i Dačić i Vulin i predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj, a pogotovo zapovjednici srpskih snaga u 'Oluji', koji su, uostalom, o tome i pisali nakon 'Oluje'.
Odlazak predstavnika Vlade RH u Grubore potvrda je kontinuiteta civilizirane i uključive suvremene hrvatske politike prema nacionalnim manjinama, od 1990-ih do danas. To nije i ne može biti relativizacija velikosrpske agresije na Hrvatsku početkom 1990-ih i izjednačavanje odgovornosti za rat u RH, činjenice su tu jasne, a odgovornost tadašnje srbijanske politike nedvojbena. Empatija prema ubijenim civilima nije slabost, nego veličina pobjednika.
Uloga nevladinih udruga i 'bezobraznih' aktivista
Ubijanje civila nije ni civilizacijski, ni ljudski, pa ne može biti ni prohrvatski čin. Niti jedan zločin u Domovinskom ratu nije počinjen u ime RH, kako to pokušavaju progurati neke nevladine udruge i bezobrazni aktivisti. Hrvatski vojnici i policajci u ime RH oslobađali su okupirani teritorij svoje države, a ministar obrane RH Gojko Šušak je u Zagrebu uoči Oluje zapovjednicima dao jasne smjernice o sprječavanju mogućih ekscesa prema civilima te pljački i paležu.
U tom kontekstu i odlazak Tome Medveda u Grubore, kojega iznimno cijenim kao čovjeka i domoljuba, podržavam kao civilizacijski čin jer svaka nevina žrtva zaslužuje poštovanje. Naglašavam svaka nevina žrtva, pa tako i one iz 1941. i 1945. i narednih mjeseci i godina nakon Drugog svjetskog rata, kao i one iz 1991.!
Ovo nije prvi put da predstavnici hrvatske vlasti odlaze na mjesto zločina koje su počinile hrvatske snage. Hrvatska time šalje jasnu poruku da niti jedan zločin nije prihvatljiv, a Srbija se konačno treba suočiti sa svojom odgovornošću za rat u RH i BiH početkom 1990-ih, koji je prouzročio tolike žrtve.
Društvo slobode i zajednička budućnost ne može se graditi na temeljima laži o prošlosti i na dvostrukim kriterijima, kakve nam pokušavaju nametnuti oni koji 'Oluju' proglašavaju "zločinačkom operacijom" ili koji traže zabranu simbola samo jednoga totalitarnoga režima, a kojima nisu sporni simboli totalitarnog režima pod kojim su Hrvati masovno ubijani od 1940-ih i u Domovinskom ratu.
Kad gospodin Pupovac danas govori da "za ovaj zločin, kao i za najveći dio zločina počinjenih na području sektora Jug nitko nije odgovarao", siguran sam da misli i na 151 masovnu grobnicu i na najmanje 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina srpskih snaga od 1991., za koje najveći dio počinitelja još nije odgovarao jer niti jedan humanist ne može zanemariti tu činjenicu. Siguran sam da misli i na sve nestale osobe u agresiji na Hrvatsku, posebice na mirotvorca doktora Ivana Šretera, koji je u Pakracu 30. svibnja 1991., u govoru povodom prve proslave Dana državnosti, izrazio nadu "da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini", te poručio: "Okanite se četništva i živjet ćemo mirno. (…) Mi odavde ne sijemo strah, već pozivamo na mir, na suživot. Ako nešto ne valja, neka se kaže, ali neka se sklone dinamit, puške, neka se sklone tenkovi s ulica, jer oni neće ništa riješiti. Ovo je Hrvatska, bila jest i bit će!" U kolovozu 1991. pripadnici srpskih snaga oteli su dr. Ivana Šretera i odveli ga u logor Bučje, a njegova sudbina do danas nije poznata…
No, parafrazirajući Pupovčev današnji govor u Gruborima mogu reći da "možemo samo zamisliti kako bi bilo da je ovaj iskorak napravljen prije 15 ili 20 godina". Pritom mislim na iskorak u kojem predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj i predstavnik srbijanske vlasti naglašavaju da je velikosrpska politika uzrok ratu, pa time i stradanjima u Hrvatskoj od 1991. godine. Nažalost, oni to ni prilikom današnje komemoracije u Gruborima nisu rekli, tako da je nazočnost na današnjoj komemoraciji izaslanika srbijanskog predsjednika, čiju su mladost obilježili ratnohuškački govori i sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku i BiH početkom 1990-ih, samo još jedna propuštena prilika za suočavanje s odgovornošću Srbije za agresiju na RH i BiH u 1990-im.
Novi predstavnici Srba u Hrvatskoj, kojima vjerodostojnost još nije narušena jednostranim performansima i netočnim izjavama o događajima iz suvremene hrvatske povijesti, imaju povijesnu priliku da svoju djelatnost, umjesto na zamarajuća ideološka dociranja pod pokroviteljstvom Beograda, usmjere isključivo na poboljšanje svakodnevice svih hrvatskih građana, u partnerstvu s hrvatskom Vladom, kao lojalni građani države u kojoj žive.
Stoga ću, uz izraz žaljenja za svakom nevinom žrtvom, ponoviti da je od simboličnih gesta važnije suočavanje Srba u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, s činjenicama. A činjenica je da je oslobodilačkom operacijom 'Oluja' onemogućena realizacija velikosrpskoga projekta stvaranja jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske. Činjenica je i da se zbog isključive i zločinačke politike srpskoga vodstva, reintegracija okupiranoga hrvatskoga teritorija 1995. nije mogla provesti mirnim putem, a zbog moguće srpske okupacije Bihaća u BiH, početkom kolovoza 1995. više se nije smjela ni odgađati.
(…)
Direktno.hr
PRINT
