Iako je nerijetko govorio o teškim temama, oni koji poznaju duh ovog svećenika mogu potvrditi da nikada nije skidao osmijeh s lica. Skroman, radišan, poslušan, beskrajno poučan, nadasve zanimljiv i vječno nasmijan, to je don Anđelko Kaćunko koji već 40 godina služi Bogu i narodu javnim i publicističkim djelovanjem. Tu je obljetnicu obilježio novom knjigom, “Optimist ali ‘teški’ realist – ili tako je govorio don Anđelko Kaćunko” u povodu koje smo razgovarali s njim.
(…)
Gdje smo, don Kaćunko, danas – kao narod i kao Crkva?
Najkraće rečeno, vrludamo kroz globalnu pustinju i džunglu. Kad ovdje rabim prvo lice množine, mi, mislim i na svijet i na Hrvatsku. Većina političara i intelektualaca, uključujući i katoličke teologe, potpuno je neupućena u ono što se zapravo zbiva. Nevjerojatna je ta naša obezglavljenost, a “navigacijsku opremu” imamo i u Bibliji i u primjerima života svetih ljudi, i u povijesnom iskustvu našega naroda i Crkve. Nije nam, zato, nimalo slučajno, veliki prijatelj našega naroda sv. Ivan Pavao ‘Dragi’ (namjerno ne kažem Drugi!), proglašavajući kardinala Stepinca blaženim, u Mariji Bistrici 3. 10. 1998. rekao: “Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Blaženi Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni KOMPAS da bi se znao orijentirati”. Što mislite koliko posto hrvatskih ljudi znade napamet barem tri rečenice toga pape koji je nevjerojatno volio hrvatski narod? Od njegova bogatog opusa – enciklika i ostalih dokumenata, kao i govora upućenih samo Hrvatima – trebao bi se na svim našim katoličkim učilištima predavati poseban kolegij – vojtilologija. Nažalost – moram to s tugom istaknuti i u ovoj prigodi – naš narod u trostrukoj nepismenosti (vjerskoj, političkoj, medijskoj), umjesto da se primi čitanja zdravih i izgrađujućih knjiga, duhovno i umno baulja “po šumama i gorama” televizijske odnosno internetske manipulacije, očekujući od raznoraznih “demona politike” rješenje svih problema.
A bolno konkretno, kao narod i Crkva mi smo na rubu demografske provalije, ili po riječima pokojnog don Ante Bakovića “na putu prema groblju izumrlih europskih naroda”! Tragedija je pojačana time što ta činjenica gotovo nikoga, osim nekolicine demografa i “čudaka” poput mene i sličnih, čak ni u Crkvi ne dira na prikladan način. Zato stalno ponavljam: “Crotitanik” ubrzano tone, a crkveni alarmi ne zvone! Do iznemoglosti osvješćujem svima kako “demografija” nije najprije politički i ekonomski problem, nego naglašeno duhovna “kategorija”. Jer nigdje u svijetu ne izumire narod koji se potpuno oslanja na Boga!
Komentirajući zbivanja oko nas, mnogo ste puta upozoravali na podvale i prljavštinu politike, a sve to nekako kao da je kulminiralo posljednjih mjeseci. Što danas imate reći?
Ništa nova! Biblija kaže: “Nema ništa novo pod suncem”. Sve što sam govorio može se svesti na tri “poučka”, koji mogu biti protuteža orvelovskom svijetu čiju “kulu babilonsku” ubrzano zida i aktualna “koronomanija”:
1. Ugasi “sapunicu”, u ruke krunicu!
2. Tko ne čita, umire glup!
3. MOLI – RADI – RODI!
S obzirom na to da ste i novinar, kako vidite medije danas?
Nažalost, bit ću iskren, prva mi je asocijacija ili slika na tu riječ – negativna! Gotovo nešto kao septička jama. To je opća slika i odnosi se najprije na većinu svjetovnih medija, premda dobro razlikujem sve kockice u tome šarenom globalnom mozaiku. Kršćanski mediji u Hrvatskoj, poglavito tiskani, unatoč silnom trudu pojedinaca, općenito su pozitiva, ali nisu na razini današnjega zahtjevnog trenutka. Najodgovorniji u našoj Crkvi ne shvaćaju da bi svaka biskupija, ako već ne možemo imati katolički dnevni list, trebala imati vlastiti tiskani medij – barem mjesečnik! Jer virtualni medij je sličan virtualnoj euharistiji. Ali ne bih više o tome jer već trideset godina “sviram gluhima” i često se na sve što kažem naljute neki ugledni “kaptolici” u svim biskupijama…
Kako se nositi s očajem i beznađem koji nas šibaju posljednjih mjeseci? Neovisno o pandemiji, osjećate li da se tama spustila na svijet?
Mnogo je danas među kršćanima, pa i kod nas među katolicima, onih koji nekom “pobožnom panikom” govore o tzv. posljednjim vremenima. Takve sam katoličke dramatičare nazvao “katoličkom sektom protestantskih pravoslavaca posljednjih dana”. Jer duhovna tama je nad svijetom vladala sve do dolaska Isusa Krista, koji je svojim evanđeljem, mukom, smrću i uskrsnućem cijeli svijet obasjao neuništivom svjetlošću. A ovaj suvremeni “mrak”, to je tek jedna od scena biblijske Apokalipse, koja je na jedan način slika povijesti ljudskoga roda i svijeta do njegova nestanka odnosno prijelaza u Novo nebo i Novu zemlju. Zato kršćani trebaju ostati mirni, s vjerom i sigurnošću da Bog sve vodi te da se ništa ne događa slučajno. Ali ako doista živimo u “posljednjim vremenima”, onda jao svijetu, jer – kako reče prorok Jeremija – i danas “čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju”, a uspavanost ovoga naraštaja je zabrinjavajuće duboka. Zato “malo stado” Kristu vjernih uvijek svima mora biti svjetionik i kompas svojim molitvenim raspoloženjem: “Dođi, Gospodine Isuse!”. No unatoč crnim slutnjama oko nas, ja sam optimist jer u novom naraštaju naših mladih ima dovoljno zdravog zrnja za kruh budućnosti našega naroda.
Dnevno.hr
PRINT
