“Nažalost, predstavnici dijela Srba u Hrvatskoj uporno izbjegavaju jasno reći tko je odgovoran za agresiju na Hrvatsku. Tako se i u Vukovaru ta odgovornost pokušava zamagliti izjavama o „stradalim Srbima u Vukovaru prije izbijanja sukoba“. Kao da Borovo Selo nema veze s Vukovarom i kao da tamo 2. svibnja 1991. četnici nisu iz zasjede ubili 12 hrvatskih redarstvenika. Samo nakaradna interpretacija povijesti može ignorirati takav zločin”, ističe u razgovoru za Narod.hr dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
(…)
O procesu mirne reintegracije Vukovara i hrvatskog Podunavlja nedavno je, u organizaciji Arhiva Srba u Hrvatskoj, održana video konferencija, u čijoj najavi se organizator požalio da je taj proces „u sjeni obilježavanja vojnih pobjeda, čime se zaboravlja da je mir postignut ne samo snagom oružja, nego i snagom dijaloga i kompromisa“. Predsjednik Organizacijskog odbora te konferencije i predsjednik Savjeta SNV-a, dr. Dejan Jović, neki je dan, za intervju Pere Kvesića u jednim dnevnim novinama napisao da je „izvrstan“ i izdvojio dio njegova stava o stvaranju suvremene Hrvatske: „Ne razumijem zašto je Igor Mandić boležljivo blag kad kaže da je Hrvatska propali projekt. Već je i sama zamisao bila retardirana i nakaradna…“
(…)
Za razliku od JNA i srpskih snaga, koje su svoju nadmoć 1991. demonstrirale razaranjem i okupacijom Vukovara i hrvatskog Podunavlja, hrvatska politika je čak i u uvjetima euforije koja je zadesila Hrvatsku nakon oslobodilačkih i pobjedonosnih vojnih operacija, prednost dala mirnom rješenju. Stoga ne stoji primjedba da „mirna reintegracija kao proces nezasluženo ostaje u sjeni obilježavanja vojnih pobjeda“, jer su one presudno utjecale na stvaranje uvjeta za njenu uspješnu provedbu. U znanstvenoj raspravi iznimno je važno razlikovati uzrok i posljedice. Isto se odnosi i za događaje u Vukovaru.
Nažalost, predstavnici dijela Srba u Hrvatskoj uporno izbjegavaju jasno reći tko je odgovoran za agresiju na Hrvatsku. Tako se i u Vukovaru ta odgovornost pokušava zamagliti izjavama o „stradalim Srbima u Vukovaru prije izbijanja sukoba“. Kao da Borovo Selo nema veze s Vukovarom i kao da tamo 2. svibnja 1991. četnici nisu iz zasjede ubili 12 hrvatskih redarstvenika. Samo nakaradna interpretacija povijesti može ignorirati takav zločin. Podsjetit ću da ni autori „Solunske čitanke“, koja je objavljena krajem 2016. za nastavnike povijesti „na ovim područjima“, zločin u Borovu Selu nisu uvrstili u kronologiju događaja iz 1991., no bez obzira na kontinuirane pokušaje, takva interpretacija povijesti neće zaživjeti u hrvatskim školama.
Pitanje tko je prvi počeo posebno je iritirajuće, pa i nakaradno, kad se u obzir uzme broj ubijenih i ranjenih u napadu velikosrpskih snaga na Vukovar, te broj zatočenih i zlostavljanih, kao i prognanih stanovnika grada, kad se zna da je velikosrpski agresor porušio više od 90 posto grada i nastojao izbrisati njegov hrvatski identitet, kad je gotovo 30 godina nakon rata vukovarska svakodnevica još uvijek obilježena traženjem gotovo 400 ubijenih Vukovaraca koje obitelji nisu imale priliku dostojanstveno sahraniti. Nakaradna je i sama pomisao da se na taj način mogu relativizirati zločini srpskih snaga tijekom napada na Vukovar i njegove okupacije.
(…)
Neovisno o tome je li u medijima izjava zastupnika u Hrvatskom saboru, Milorada Pupovca, da su „Srbi ubijani prije izbijanja sukoba“, prenesena korektno, ona je u skladu s njegovom prijašnjom izjavom da su „pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije)“, što nije točno. Takvom i sličnim netočnim izjavama, a prešućivanjem uzroka rata, ne može se zadobiti povjerenje većinskoga naroda, koji se još nije oporavio od posljedica velikosrpske politike i agresije 1990-ih. Simbolične geste poželjan su korak naprijed, no bez suočavanja s činjenicama ne mogu biti dovoljne.
Novi potpredsjednik Vlade RH iz redova srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, gospodin Milošević, sin hrvatskog branitelja, ima povijesnu priliku da svoju djelatnost, umjesto na zamarajuća ideološka dociranja usmjeri na poboljšanje svakodnevice svih hrvatskih građana. Osobno, mogu podržati svakoga tko razumije da je za bolji život Srba u Hrvatskoj pošten i lojalan odnos prema Zagrebu važniji od isticanja „Beograda kao glavnog grada matične države Srba u Hrvatskoj“. Posebice dok su u Beogradu na vlasti sudionici agresije na RH i BiH”, zaključuje dr. sc. Nazor.
Narod.hr
PRINT
