OTOČAC – Bila se digla bura oko kune, ne kao životinjice, već kao lika na novcu, i ne to bilo kojem novcu, već na 1 euru, e onda je to već velika stvar. Jer taman kada su se svi oni koji preziru sve hrvatsko poradovali da će prelaskom na euro nestati i te omražene „ustaške“ kune, eto ti vraga – kuna se seli na 1 euro i rasprostrijet će se kroz cijelu euro-zonu, odnosno Europsku uniju. Pa su je napali iz svih oružja, čak je korištena i neka „znanstvena“ artiljerija, naravno promašena, ali za dizanje prašine u hrvatskima medijima - dobra.
A ti i takvi su se upeli dokazivati da kuna nikada nije bila sredstvo plaćanja osim u NDH, zalud su bili motivi kune tamo s nekih banovaca, zalud tvrdnje da su kožice kuna bili nekada davno – novac.
Ali, oni koji se ozbiljno bave poviješću i istraživanjem, došli su do nepobitnih dokaza da je kuna bila sredstvo plaćanja i prije NDH. Pa ako ta spoznaja dolazi iz stranog izvora, ne može joj se predbaciti da je pristrana. Ševko Omerbašić, kako piše Večernji list, potrudio se objaviti zapis Ebu Hamida el-Garnatija iz davne 1154. godine, u kojemu izvješćuje o trogodišnjem boravku u Ugarskoj među tamošnjim muslimanima. U njegovu rukopisu, koji je godine 1952. otkriven u poznatoj rukopisnoj zbirci ‘Real Academia de la Historija’ u Eskorijalu u Madridu, a 1953. preveo ga je, redigirao, uredio i objavio španjolski orijentalist C. E. Dubler, Ebu Hamid detaljno opisuje novac koji je čvrsto povezan s kune. Evo što Ebu Hamid kaže o tom novcu:
Stigavši u zemlju Slavena, upoznao sam da je prostrana i bogata zemlja. Vidio sam mnogo košnica pčela, polja ječma i pšenice i brojne voćnjake jabuka, i nikada nisam jeo veće, ukusnije i slasnije jabuke. Hrana je vrlo jeftina. Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, obrijane dlake, a koja se ni za što drugo ne upotrebljava, niti je za što drugo upotrebljiva. Kožica kune mora biti cijela s glavom, prednjim i zadnjim šapama i samo kao takva je ispravna. Osamnaest takvih kožica vrijedi kao jedan srebrni dirhem, po njihovu tečaju. Kožica je opšivena čvrstim koncem i zovu je kundža. Za jednu takvu kožicu kupi se komad kruha od kojega se najede odrasli muškarac. Kod njih se za te kožice sve kupuje i prodaje, priležnice, robovi, sluge, zlato, srebro, hrana i sve druge potrepštine. Taj novac ne vrijedi ni u jednoj drugoj zemlji. Kada se kožnati novac pohaba, nose ih na popravak k majstoru koji poderane kožice zašivaju čvrstim kožnim koncem (oputom). Na rubnim koncima vješaju crna olovna zrnca, a zatim se pečate crvenim kraljevim pečatom. Na svakoj je kožici utisnut pečat. Tako popravljene kožice stavljaju se u optjecaj i nitko ih ne smije odbiti u kupoprodaji i trgovini.
Eto, tako povijest zbori, a kuna ipak ide na euro, pa kome milo, kome krivo.
M.K.
PRINT
