OTOČAC – Danas je važan međunarodni dan – Dan materinskog jezika. I dok u Hrvatskoj nije neka 'klima' koja se tiče hrvatskoga (materinskoga) jezika, u bijelom svijetu je prepoznata vrijednost svakoga jezika pa je nastojanjem UNESCO-a još 1999. godine na zasjedanju Glavne skupštine proglašen 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. Da bi se tomu danu dao još veći značaj, 2001. je aklamacijom na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, a među ostalim je naročito istaknuto da » (...) svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku (…)«.
Dobro je znana činjenica da je jezik među prvima koji određuje neku nacionalnu pripadnost, po jeziku se znamo, po jeziku se prepoznajemo, po jeziku se identificiramo, po jeziku se razlikujemo. Tijekom povijesti ljudskog roda u 'miješanju naroda' materinski jezik je imao presudnu ulogu. Brojni moćni osvajači su se ženili domicilnim ženama, one su odgajale djecu i (na)učile ih 'materinskomu' jeziku. Nije dugo trebalo da su osvajači osvojeni i nacionalno pretopljeni upravo preko jezika. U povijesti takvih primjera ima pravo obilje.
A što je s hrvatskim jezikom, malim jezikom, kako ga neki nazivaju? On Hrvatima nikada ne bi smio biti 'mali' jezik, on bi njima morao biti najveći jezik na svijetu. Možemo se pravdati da je engleski postao lingua franca, svakako jest, ali to je strani jezik. Evo i na primjeru sadašnjega hrvatskog predsjednika Vlade Oreškovića vidimo što se događa kada materinski jezik spadne na kućni razgovorni jezik s nekoliko stotina riječi. Ma koliko god se trudili, stranim jezikom nikada ne ćemo toliko dobro baratati kao s materinskim, to je jednostavno tako i tomu se ne treba opirati, to ne treba nikad s uma smetnuti. Ako do toga i dođe, tada izvorni materinski to prestaje biti, a neki drugi jezik poprima značaj materinskoga. I to je činjenica. Jer ljudi žive u zabludi da se materinski jezik ne može zaboraviti, i te kako može na dulje staze i na dulje vrijeme u posvemašnjoj okruženosti nekima drugima jezicima. I za to ima primjera.
U hrvatskoj javnosti, bolje rečeno u medijima, stvara se jedno čudno okružje da je 'gnjavaža' učenika u školama hrvatskim jezikom gotovo pa nepotrebna, da je bitno dobro savladati engleski jezik i da su tim svi problemi riješeni. To je išlo čak dotle da neimenovani birokrati (ili ipak oni imaju svoje ime i prezime?) prisiljavaju objavljivanje na engleskomu jeziku i radova koji se tiču samoga hrvatskoga jezika i njegove književnosti. Apsurd do apsurda. Samo poradi otvaranja očiju postavimo sebi pitanje što bi se dogodilo kad bi tako netko odredio da se znanstveni radovi o engleskomu jeziku i njegovoj književnosti moraju objavljivati na primjer na francuskomu ili španjolskomu jeziku? Neizvedivo. Ipak u Hrvatskoj je takvo što – izvedivo.
Na kraju završimo ovaj članak pjesmom Petra Preradovića, hrvatskog pjesnika, aktualnoga tada, aktualnoga i sada:
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudi!
Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uvijek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti ne će vremeniti
Burni trijesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!
Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!
Svaka daljnja riječ bila bi naprosto suvišna.
M. Kranjčević
PRINT
