OTOČAC – Često i prečesto se u Hrvatskoj zaboravljaju ili „zaboravljaju“ neki važni dani iz dalje ili bliže prošlosti, a na uštrb „trica i kučina“ koje nam se serviraju svakodnevno u obilatim (i neprobavljivim) količinama. Jedan tako važan događaj zbio se na današnji dan sada već jako daleke 1843. godine. Naime, tada je u hrvatskom Saboru svoj govor održao Ivan Kukuljević Sakcinski na hrvatskomu jeziku. Tada je službeni jezik u Saboru bilo latinski jezik. Njegov su govor osudile ugarske i austrijske vlasti, hrvatski jezik je očito remetio neke i nečije politike. Iako je Kukuljević progovorio hrvatskim jezikom, borba za uporabu hrvatskoga jezika, barem što se tiče Sabora, potrajala je još daljnjih pet teških godinica, sve dok Sabor nije konačno prihvatio hrvatski kao službeni jezik 23. listopada 1847. godine.
A što je tom prigodom Kukuljević Sakcinski kazao, neka posluži samo ovaj uvodni dio, vjerojatno će današnji čitatelj moći razabrati sadržaj, ali i ljepotu tadašnjega hrvatskoga jezika:
Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu (kako ja mislim), ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.’.
M. K.
PRINT
