„Ne, nisam čitao što taj piše niti me zanima njegovo mišljenje“ – bio je kratak autor ovog inače dugo očekivanog filma.
A jadni i jalni „filmski kritičar“, koji se i sam okušao i okušava nešto napraviti i u tom svijetu, ali kako je čovjek navodno nedarovit to mu nikako ne polazi za rukom, onda se nastoji probiti u svijet s kojim nema veze obmanama, lažima, klevetama i svime drugome što u to ide. Taj njegov stil pisanja prati i manja skupinama njegovih istomišljenika, dobro raspoređenih po medijima, a koji, ako malo bolje analizirate, cijeli život pišu, nagrađuju, zarađuju i uzdižu jedan drugoga.
- „Nakon što su pulska publika i politički who is who vidjeli biografski film o Anti Gotovini, može se mirno reći da nitko (zar uistinu nitko?, op. p.) baš nije dobio ono što je od Vrdoljakova filma očekivao“ – piše dežurni politikantski člankopisac i nadodaje da je „Vrdoljakov „General“ – ukratko – ispunio samo jednu svrhu. Ta je svrha ideološka. Cilj ovog filma je bio taj da bude ideološki performativ, da ritualno oblikuje službenu verziju hrvatske novije povijesti kroz lik idealnog hagiografskog reprezenta.“ – piše samo da piše, kao da je plaćen po normi, a ne kvaliteti.
Zatim nabraja kako ON (koji se u „ništa“ ne razumije, op. p.) misli (sic!) da je taj film trebalo snimiti, što sve nedostaje i tako redom, ali najviše ga boli što je na Vrdoljakov film potrošeno oko tri milijuna eura samo javnog novca i da unatoč tome izgleda – siromaški.
Smeta ga (do boli!) također što hrvatske vojnike, pa i generala Gotovinu, prikazuje kao časne i poštene ratnike. Ovaj notorni člankopisac (kakav kritičar!) želio je vidjeti film u kojoj su Hrvati gubitnici u Domovinskome ratu, u kojima su ubijali, klali i rušili, dezertirali i tome slično, a ne u kojem su prikazani kao žrtve i pobjednici nad srpskom i inom agresijom.
Ovog tipa ne zanima što je nakon svečane projekcije cijela pulska Arena gromoglasno, velikim i nesvakidašnjim ovacijama, pozdravila ovaj film i njegove autore, već svoj gadljivi članak završava ovim riječima- „Vrdoljakov „General“ nije film iz 1973. ili 1976., nego film iz 1947. Njemu pandan nisu „Sutjeska“ i „Vrhovi Zelengore“, nego staljinistički filmovi u kojima Staljin dodirom ruke popravlja traktor, a mudre pravorijeke izriču brkati komesari partije. To je točka na povijesnoj lenti na koju je s „Generalom“ pristigao domaći film.“
A ako je to tako, a nije, onda je ovaj „komentar“ prava slika i prilika pisanja „po narudžbi“ iz doba vladanja Staljina, Mussolinija, Tita ili Hitlera.
Uostalom, je l se netko sjeća da su ti i takvi notorni, jalni i podli člankopisci ikada pohvalili ili našli barem zrno dobroga u stvaranju hrvatske države? Zar nisu na isti ili sličan način svojedobno dočekali Sedlarovu i Araličinu „Gospu“ ili „Četverored“, a uzdizali fašističke predstave nekih „hrvatskih“ nazovi redatelja?
Na ovaj način Pavičić već na startu želi eliminirati iznimno dobar i kvalitetan hrvatski film, ali, sve po Goebbelsovoj propagandi („Nećete uspjeti ukoliko neprestano ne ponavljate laži“), koju je očito usavršio, osobito, kao što jednom reče Jakov Sedlar dok je navodno „derao kozu“ po brdima oko Splita.
Stoga bi najbolje bilo jadnom člankopiscu da ne zagađuje prostor i da se „pokrije preko glave“ da ne ispadne da ga hrani, plaća i potiče srpski, četnički lobi.
HRsvijet
PRINT
