OTOČAC – Sinoć je u velikoj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta, ne ćemo reći prepunoj publike jer tako nije smjelo biti, morale su se poštivati nekakve mjere fizičke udaljenosti, a što je podrazumijevalo oko 80 gledatelja, ne više, održana premijera predstave Hrvatski workshop u izvedbi Amaterskog kazališta Arupium.
Ovu komediju režirala je Elizabeta Božičević, a u predstavi glume dugogodišnji i posve novi članovi Arupiuma: Gordana Todorović Sporiš, Nikola Oršanić, Loreta Bićanić, Vera Bradičić, Helena Pivač Tomaić, Dario Eror, Viktorija Rogić, Adam Mudrovčić i Željko Šebalj.
Svakako da je to bio za izvedbu zahtjevan komad, koji je imao prolog, potom dva čina i na kraju epilog (u originalnom tekstu ima još jedan čin, koji je valjalo ispustiti jer bi to predstavu silno produljilo), u biti to su bile četiri posve odvojene scene, odvojene što glazbom, a što svjetlosnim efektima, da bi se dalo publici do znanja da slijedi promjena, odnosno da se glumci mogu reorganizirati za sljedeću scenu. Sama scena je bila minimalistička, što je tehnički manje zahtjevno, ali se samim time težina prebacuje na izvedbu djela. Upravo je epilog bio taj u kojemu se vidjela sva vještina režiranja jer su svi glumci bili istodobno aktivni na pozornici. Nimalo jednostavno s tolikim brojem ljudi dobiti jaki završni efekt.
Čini se da je nazočna publika predstavu lijepo primila, a mogli su se čuti i komentari da to nije bila komedija već prava pravcata hrvatska tragedija. Naravno da publika predstavu može doživjeti na način kako ju doživljava, to je njeno pravo koje joj se ne može oduzeti.
Mora se također istine radi kazati da je je priprema ove predstave prošla brojne Scile i Haribde, po planu je trebala biti uprizorena najkasnije krajem travnja. Onda je sve korona poremetila, neki glumci koji su bili debelo u probama su otišli, odustali, drugi su novi upadali, pa se nije zbog korone smjelo probati, sve je stajalo i prijetila je opasnost da sve padne u vodu. No zahvaljujući srčanosti i odlučnosti redateljice Božičević, koja je kazala „predstave će biti ili ja iz kože van“, eto predstave je bilo, a redateljica je ostala u svojoj koži.
Kako su kapaciteti gledališta smanjeni, navodno ima interesa one publike koja na vrijeme nije bezecirala sebi karte, da se predstava ponovi, što bi bilo lijepo za samu publiku, a bilo bi, vjerujemo, i drago samomu glumačkom ansamblu.
M.K.
PRINT
