Knjigu 'Hodopis rubovima otoka', upravo otisnutu kod ogranka Matice hrvatske u Novalji, potpomognutu i sredstvima Grada Novalje, Andriana Škunca je počela hodopisati u kasnu jesen 1996. godine i od tada je pješačila i pješačila, zapisivala i fotografirala. Ta knjiga je u Zagrebu predstavljena 28. studenoga, a nekoliko dana kasnije, 5. prosinca u čast 70. rođendana pjesnikinje, o Škuncinom djelu bit će održan i znanstveno-književni skup u Hrvatskom društvu pisaca.
- Knjiga Hodopisa najizravnije govori o mojoj prožetosti Novaljom i otokom, nastajala je godinama, i svojevrsna je kruna mojih pjesničkih i fotografskih nagnuća - kazala nam je Andriana Škunca. - Ona je ponajprije zbirka putopisno-dnevničkih zapisa, obilježena hodanjem kao najintimnijim oblikom razotkrivanja krajolika, kada se u posvemašnjoj samoći susrećete s elementarnim mijenama svjetlosti, mirisa, vjetra, s izvorištem otočkoga Mediterana, ali i razmišljanjima o predanosti tom inzularnom prostoru i o umjetnosti kao vlastitom poslanju.
Taj Otok u sjeni vremena za mene se uvijek iznova obnavlja, oblikuje se iz najsnažnijih vrela koja nam udahnjuju oporu snagu i izdržljvost, razlistava se iz praha i posolice, iz kamenjara i siline vjetra. Magičnost ovakve vrste pješačenja, koje je ujedno i hodopis, u tome je, da u otočkim pohodim stvaramo iluziju ponovo nađenog vremena.Iz prikrivene slike unutrašnjosti tog otočkoga svijeta, možemo graditi nove hodopisne mjere koje se i u mom umjetničkom opusu već desetljećima razvijaju poput svevremenske karte otoka, kaže Škunca.
Jedna od naših nesumnjivo najboljih pjesnikinja, dobitnica brojnih nagrada, autorica 11 knjiga i u ovoj spaja dva medija - riječ i fotografiju, trajno očarana paškim krajolikom od kojeg u snazi svoje imaginacije stvara jedinstveni spomenik tom otoku, monument koji nastaje 'u hodu'.
- Propješačila sam gotovo cijeli otok Pag i zahvaljujući toj činjenici mijenjala optiku i vizuru viđenog. Neposredno iskustvo promijenilo je i način pisanja. Zaticale su me nevere, naleti bure, ali i bonace i rajski dani. Dragocjeno dvojstvo zbilje i zamišljenog - kaže Andriana.
- Fotografije uvrštene u knjigu paralelna su i zorna slika onoga s čime sam se susretala, ili što me pronalazilo za pješačenja. Fotografijom sam pokušala zabilježiti izokrenuto središte koje se rasipa rubovima svog odraza.
Snimala sam po buri, neverama, jugu, iza kiše, kada je sve pusto i osoljeno, u dramatičnom prepletu elementarnih sila.
Sve iz čega pišem ili ono što fotografiram ima dimenziju rasta u svojoj rasutosti. I svemirsko i zemaljsko prožima se u arhitekturi napuštenih kuća, suhozidu, odrazu, raslinju. Trošeći se, svaka se stvar obnavlja na drugačiji način. Mijenja formu i oblik, ali struktura je uvijek ista: kamen, prah, zemlja, sol. Tvar iz koje smo sastavljeni i u koju se pretvaramo.
To je neumitna spoznaja kojoj nas vodi sve što nas okružuje. Da bi se čulo nečujno i vidjelo nevidljivo, potrebna je srođenost s prostorom i ljudima. Osamljenost je kozmičke naravi, jer ogledajući se noću s dubinom i širinom svemira, postajemo samotni putnici na utihlim putovima - dodaje Škunca.
/ Slobodna dalmacija
PRINT
