OTOČAC – Sinoć je pred punom velikom dvoranom Gackoga pučkog otvorenog učilišta amatersko kazalište Arupium dalo predstavu Tene Štivičić „Dvije“. Iako je ova predstava zbog bolesti glumaca dvaput prolongirana, vrijedilo je čekati, naime, predstava je trajala puna dva sata, što je zahtjevno i za svaki profesionalni teatar, a kamoli amaterski. Kada se uzme u obzir tolika izmjena scena (vrijedilo bi ih pobrojiti), onda ova tvrdnja dobiva svoju punu potvrdu. S četiri izvođača, od kojih su dvije glumice nositeljice cijele predstave, dobiti toliku dinamiku i slojevitost, poštujući dramski predložak autorice teksta Štivičić gotovo pa u cijelosti, bilo je pravo umijeće ovladati pozornicom. I ne samo pozornicom, čak i gledalištem, jer na početku dvije glumice na pozornicu stižu upravo iz gledališta i na kraju predstave je napuštaju kroz gledalište. U tome je redateljica Snježana Orešković uspjela, postavivši sebi jezovito težak zadatak, ali to je ona, kojega se ne bi postidjeli ni redatelji od zanata. Domišljato riješena scena s dva fokusa odvijanja radnje ni na trenutak nije ostavljala dojam nevladanja cijelom pozornicom, dapače, predstava se prelijevala preko.
Tekst drame „Dvije“ nije nimalo lagan tekst. Već sama radnja je prilično složena, iako dvije prijateljice pletu cijelu dramsku priču, u igri su i dva druga lika, otac i majka, a zaplet radnje počinje već samim početkom i traje kroz cijelu predstavu, dok se konačni rasplet otkriva na samomu kraju (gotovo pa po novelističkoj strukturi teksta). Onaj tko je na početak zakasnio petnaestak minuta, gotovo da nije mogao pohvatati složene i nijansirane nîti samog sadržaja ako prethodno nije pročitao tekst. Ukratko, dvije mlade žene se upoznaju, postaju prijateljice, jedna od njih nalazi starijega ljubavnika, pisca, otkriva se kasnije da je to otac one druge, no kad se publika pomirila s tim „skandalom“, slijedi onaj drugi, a taj je da je majka preko svoje kćeri sve izrežirala, pokazujući se da ni ona u tom kolopletu bračne nevjere i moralna posrtanja (dekadencija suvremena društva!) nije bezgrješna. Na kraju otac - ljubavnik patetično pogiba od strujna udara u podrumu (sic!) svoje ljubavnice. Naravno da su i karakteri dviju prijateljica krajnje različiti i dvojbeni, modernim jezikom bi se reklo „složeni“, jer Štivičić u svojim dramama secira suvremeno društvo kroz dvojbe i traume njegovih likova.
Dobar dio gačanske kazališne publike se može prisjetiti profesionalnih predstava danih u Otočcu, što odmah rađa i usporedbe. Iako je nepošteno uspoređivati profesionalizam i amaterizam, mora se reći, a da se nimalo ne pretjeruje i ne podilazi amaterskoj skupni Arupium, da se ova predstava nevjerojatno visoko primakla onoj profesionalnoj. Jer na pozornici nisu bile puke izmjene scena, bilo je toga mnogo više. Posebno su dojmljive bile „zamrznute scene“, kada se dijalozi vode u parovima, jedan glumi, a drugi je zamrznut u pokretu, pa tako naizmjence. Tu se vidi pravo majstorstvo redateljske ruke, upravo onako kako treba, ni prerano ni prekasno (pitanje je trenutka), a kao nigdje se u „zamrznutim scenama“ i iskusni glumci mogu lako omaći. Upravo ovi dijelovi predstave govore da je skupina i te kako ovladala glumačkim tehnikama, a kada se vlada tehnikom, onda može doći i do izražaja sam sadržaj glume jer se onda izvođači panično ne bore s tekstom, tajmingom i prostorom scene, već se mogu posvetiti glumačkoj ekspresiji. I još nešto valja pripomenuti, nije bilo scenskog ponavljanja, nije bilo stereotipna amaterskog ponašanja, nije bilo nepotrebna afektiranja (čega se možemo prisjetiti u nekima ranijim predstavama ove skupine), što svjedoči o postignutoj razini „glumljivosti“, slobodno bismo mogli kazati visokoj poluprofesionalnosti, a da to ne bude uvredljivo, dapače.
Predstavu je režirala Snježane Orešković, profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Naravno da ovo njoj nije početak u postavljanju drama na kazališne daske, no i kod nje se može lijepo pratiti redateljsko dozrijevanje. Kako ne oprašta sebi, tako ne oprašta ni drugima, glumcima, moglo bi se kazati da je „gonič robova“, sve dok ne postigne ono što je i kako je zamislila. U toj zahtjevnosti i nemirenju s postignutim vidi se veliki napredak. I to sve u uvjetima kada pozornica nije prava pozornica, kada pozornica nema one potrebne dubine koja bi olakšala lake izmjene scena, kada su glumci rekviziteri i štošta drugo u samoj predstavi, kada … A zamislila je i dramu postavila kao da joj je to sve na raspolaganju. Smjelo i drsko, no isplatilo se.
Što se tiče glumaca svakako ih valja istaći, Draženka Bešenić – jedna prijateljica, Elizabeta Božičević – druga prijateljica, Gordana Todorović-Sporiš – majka i Mihael Ibrišimović - otac. Cijeli ovaj ansambl je u predstavi je krajnje uigran, role Bešenićke i Božičevićke su svakako bile zahtjevnije, one su nosile cijelu predstavu. Todorović – Sporiš i Ibrišimović su sasvim korektno odigrali svoje pomoćne uloge. No svakako treba istaći da je u ovoj predstavi Elizabeta Božičević silno napredovala i ostvarila „rolu svoga života“. Tolika nijansiranost njena lika, tolika promjenjivost, tolika uvjerljivost u izričaju plijenila je pozornošću. Čini se da će ova amaterska glumica, ako kazalište Arupium uopće dalje nastavi sa svojim radom, postići zamjetno mjesto među glumcima amaterima na široj razini, pod uvjetom da se ne upadne u sladunjavu razarajuću samodopadnost.
A što se tiče publike, čini se da je jedan njen dio bio zbunjen. Čime? Pa tim što je, po navadi, očekivao komediju. A „Dvije“ je sve drugo no komedija. I ovim odabirom predstave načinjen je bitan i poželjan pomak, nimalo ne podilazeći uvriježenu ukusu publike. Mora se i to reći, ova drama ima i te kako zahtjevnih avangardnih scena duboke slojevitosti i značenja, onoga mislenoga, nimalo površnoga, treba to znati prepoznati i moći razumjeti. Doduše, jedan dio publike je reagirao samo na vulgarizme (kojih nije bilo u nepodnošljivoj mjeri), panično tražeći nešto komično, no nije ga mogao lako naći, što mu ne treba zamjeriti, naravno. Na kraju, valja primijetiti da je publika ipak prihvatila predstavu kao iznenađenje po sadržaju teme i glumačkoj izvedbi, shvativši da se radi o pravoj drami, gotovo tragediji, gdje svaki povremeni iskričavi smiješak zamire u stisnutu grlu navirućih suza (završna scena).
I na kraju, da je predstava bila kraća za nekih petnaestak minuta ništa ne bi izgubila na svojoj kvaliteti, dapače.
M. Kranjčević
PRINT
