OTOČAC – Zanimljivo da su u medijima svih vrsta i orijentacija nekako šutke promaknuli Dani hrvatskoga jezika. Taj grijeh ide i na portal GlasGacke.hr, SenjkaBura.hr, NovaljaCool.hr i na GlasLike.hr. Valja se posuti pepelom i priznati grijeh.
A ti dani su svake godine u isto vrijeme, od 11. do 17. ožujka, ustanovljeni su na spomen nekih važnih događaja u hrvatskoj povijesti i povijesti hrvatskoga jezika. Samo da se prisjetimo: manifestacija je utemeljena u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, pritom su datumi imali svoje značenje jer je 13. ožujka Deklaracija prihvaćena, do 15. ožujka potpisale su je sve relevantne udruge i ustanove i 17. ožujka 1967. godine objavljena je u Telegramu.
Iako ovaj tekstić nije vrijedan za iskupljenje propusta za ovu značajnu manifestaciju, barem će poslužiti za lagano pranje grižnje savjesti zbog propusta.
Kako je na priloženoj fotografiji vidljivo, radi se o sušenu svinjskomu mesu. Zanimala nas je naša jezična tradicija, ona gačanska čakavska, pa smo odmah posegnuli za sjećanjima naše babe France. Kad smo joj pokazali sliku i kad je ona „bacila oko“ kroz svoje masnima prstima zapackane naočale, kojima je otpala jedna „ručka“ i zato su dretvon svezane, a na drugoj strani je staklo voskom za okvir pričvršćeno, odmah je ispalila, čudeći nam se: - Pa to ti je pečenica (kratkosilazni naglasak je na predzadnjem slogu, na „i“). Dakle, u gačanskomu čakavskom govoru ne treba miješati „pečenicu“ i „pečenku“. Pečenica nastaje tako da se odmah po klanju praseta, ili nakon salamurenja, a prije sušenja na dimu, od „kremenadlna“ odvoji meki dio kralježnice. Tim činom ona dobiva svoje ime. Ako ostane vezana na kosti kralježnice, onda takav komad sušena mesa je i dalje „kremenadln“. Dok je „pečenka“ u pravilu pečeni odojak na ražnju, drugotno to može biti i pečeno janje na ražnju, možda čak i tuka ili guska, ali nije tipično.
Pečenica je kvalitetan dio mesa, odmah je po važnosti poslije pršuta ili sušene plećke. Pošto je tanja od buta ili plećke, njeno sušenje kraće traje i počinje se ranije koristiti. U svako doba može zamijeniti sušeni pršut. Pitali smo našu babau Francu kako je ona najviše voljela pečenicu. – Lej ča ću ti reć, meni je bila najfinija kad bi ja landu bacila na plevo i propekla s 've i s 'ne strane. Unda se čeljade moglo lipo osolit, e. A mogla se u tavu na malo masti, još se ko jaje stuče i eto ti gozbe, al ti moran priznat da nami mat ni dala to ist, ki bi nami toga nadal, van je to bilo ako je u kuću banul neki važan pa ga se moralo pogostit. A lipa je i kad je suva pa se tako odriže ka landica, pa s kruvon i kapulon, ijh, mede tote li si! – završila je naša baba svoja sjećanja, nesvjesna da je time pridonijela obilježavanju Dana hrvatskoga jezika.
M. Kranjčević
PRINT
