Biskup Mile Bogović je na Dan hrvatskih mučenika na Udbini 2019. pročitao i tkao uputio pismo hrvatskoj javnosti, državnim i crkvenim vlastima. Evo sadržaja:
Već je početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo govora da uz nju ide i Svehrvatski grob ili groblje, mjesto gdje bismo pokopali ponajprije žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, koje su bačene i zatrpane kao štetni otpad u jame, rovove i napuštene rudnike. I danas se ondje nalaze, kao i u doba komunizma koji im je tako presudio.
Eto, zašto sam se ja javio za riječ.
Naraštaj koji sada živi u slobodnoj hrvatskoj državi, baš zato što živi u slobodi, ima obvezu da svim tim mrtvima javno prizna ljudsko dostojanstvo i pokopa ih kao ljude.
Tu svoju ljudsku i kršćansku obvezu do danas nismo ispunili. A još je žalosnije da se pitanje pokopa svih tih žrtava više uopće ne spominje ni u Hrvatskom saboru ni u Vladi i njihovim tijelima. Istina, radi se dosta na manjim grobištima u Hrvatskoj, ali prema najvećima, pogotovo prema hrvatskim grobištima u Sloveniji, odnosimo se kao da nisu naša briga.
Osjetio sam da naš narod jednako očekuje izgradnju Svehrvatskog groba kao što je očekivao i dočekao Crkvu hrvatskih mučenika, da ima gdje za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se. Zato s ovoga mjesta apeliram na državne i crkvene vlasti da, svaka na svom području, odlučno pokrene to pitanje i počne ga napokon sustavno rješavati. Crkva je tu bez države nemoćna.
Naša braća u Bosni i Hercegovini već imaju u tome rezultate i iskustva. Oni su nam ponudili idejni nacrt Svehrvatskog groba na Krbavskom polju.
Dakako, žrtve kojima se otkrije ime i porijeklo, pokopat će se na obiteljskom groblju, no malo je vjerojatno da će takvih biti mnogo.
Krbavsko polje samo je po sebi svojevrsni svehrvatski grob. Zbog blizine Crkve hrvatskih mučenika i općenito zbog lake pristupačnosti, tu je najlakše osigurati žrtvama dužno i trajno poštivanje, te to može postati – zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika – središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava.
Nije, dakako, isključeno neko drugo rješenje, iako osobno ne vidim neko bolje.
Htio bih još naglasiti da ovo nije bitka „krajnje desnice“ za „poražene snage“ u ratu, nego je to „krbavska“ bitka za ljudsko dostojanstvo svake žrtve, bez obzira na kojoj strani poginula i kojem narodu pripadala. Još uvijek vjerujem da u toj bitci nećemo doživjeti poraz. Bio čovjek domobran, ustaša, partizan, četnik, fašist, komunist – on nikada i nigdje nije otpad, a smrću se gubi svaki razlog neprijateljstva i osvete.
To nije revizija povijesti nego „Spašavanje povijesti“, kako sam nazvao jedan zbornik radova.
GSB/M.K.
PRINT
