1. Već tradicionalno od 1996. preostali Zrinjani i njihovi potomci sjećaju se događaja iz 1943. kad su partizani i četnici u genocidnom pohodu 9. i 10. rujna ubili gotovo trećinu Hrvata Zrina, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, kao i cijelo selo. Komunisti su preživjele raselili, oduzeli im imovinu i zabranili povratak u Zrin. Stoga, bilo je osobito dirljivo i ganutljivo kad je 14. rujna 2019. u Zrinu, prvi put nakon 1943. zazvonilo zvono s novosagrađene spomen-crkve Našašća sv. Križa.
Zahvalni smo biskupu Vladi i svima koji su mu pomagali da se na ovom povijesnom središtu knezova Šubića, u Zrinu, sagradi crkva Našašća svetoga Križa. O ovom i stotinama drugih mjesta diljem Hrvatske, gdje su još uvijek opipljivi zločini komunističkoga režima, desetljećima se šutjelo i strogo branilo povijesno istraživanje kako se ne bi saznalo istinu o stradanjima. Krčki
2. S pravom je kod blagoslova ove crkve kard. Bozanić kazao kako to „spomen-slavlje nije revizija nego vizija povijesti“, a nju smo dužni prenositi mlađim naraštajima, jer oni „moraju znati istinu o kojoj je komunistička vlast nametnula šutnju“. U protivnom dogodit će se izvrtanje istine i povijesnih činjenica, poput kleveta o „časnim sestrama sv. Vinka koje su navodno mučile djecu s Kozare“, a Srpska pravoslavna Crkva, na prijedlog Gornjokarlovačke eparhije namjerava ih proglasiti „velikomučenicima“, a časne sestre optužuju da su bile „članovi zločinačke organizacije“. Stoga je vrhovna poglavarica č. s. Miroslava izjavila prošlih dana kako je pogađa „nepravda i nezahvalnost Srpske pravoslavne Crkve, jer kroz punih 90 godina sestarske nazočnosti u karlovačkoj bolnici nikada nisu bile optuživane. A sada za svoj nesebičan i požrtvovan rad sestre dobivaju kao zahvalu laž i klevete“. Ovaj pohod Zrinu sa sjećanjem na 291 ubijenog Zrinjana podsjeća me na godišnje obilježavanje žrtava na otočiću Daksi, nadomak Dubrovnika, gdje su u noći između 24. i 25. listopada 1944. partizani ubili 52 čovjeka različitih zvanja i godišta. Među njima su bili trgovci, svećenici, redovnici, strojari, novinari, profesori, vojni službenici, odvjetnici, podvornici, činovnici, tapetari, vozači, ljekarnici, ratari, listonoše, studenti, vjeroučitelji, umirovljenici, kapetani. Cijeli spektar različitih zvanja.
3. Zrin, Macelj, Bleiburg, Daksa – da ne nabrajam dalje – mogu poslužiti kao paradigma okrutnog stradanja bez suda i mogućnosti žalbe stradalih. A progoni i stradanja vjernika tijekom dvadesetog stoljeća proizveli su veliku sjetvu mučenika diljem Europe, pa je tijekom Jubileja Crkve (2000.) sv. Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve neka „učine sve da se ne prepusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu“. Pozvao je i potakao sve neka se prikuplja potrebita dokumentacija o njihovom stradanju i svjedočenju. A znamo da je dvadeseto stoljeće, usprkos silnog napretka znanosti i drugih dostignuća, ostalo upamćeno u povijesnim kronikama kao „mračno stoljeće dugih sjena, užasnog nasilja i strašnih pokolja“.
Civilno stanovništvo Zrina, koje partizani nisu poubijali, njih oko 360, dobro je upamtilo to „mračno razdoblje užasnog nasilja“. Svi su bili protjerani, a nakon rata njihova pokretna i nepokretna imovina je oduzeta temeljem presude na jednoj nepunoj stranici teksta (7. 2. 1946.). Preživjelim stanovnicima, djeci i udovicama, zabranjen je bio povratak u njihovo mjesto. Nešto slično dogodilo s Hrvatima u Boričevcu kod Gračaca, Udbini i u Španovici koju su nakon uništenja prozvali „Novim selom“. U svim tim dijelovima Hrvatske „etničko čišćenje Hrvata“ prikazivano je kao „antifašistička borba“. Ovdje mi se čini znakovitim spomenuti da Zagrebačka nadbiskupija nije nikada ukinula župu Zrin, makar je to bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika. Isto tako valja pohvaliti Sisačku biskupiju, i njezinog prvoga pastira Vladu, što je (2013.) osnovana Zaklada za gradnju crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu. A posebice što se time upoznalo javnost o stradanju i prešućivanoj sudbine Zrina i Zrinjana. To je sve okrunjeno svečanim blagoslovom nove crkve Našašća Svetog Križa prije tri godine (2019.).
4. U tom vidu ovo godišnje molitveno zborovanje i sjećanje na žrtve Zrina pokazuje da smo voljni slijediti njihove ideale. Oni su stradali u „mračno doba užasnog nasilja“ u ime tada zločinačkih ideologija nacizma, fašizma i komunizma. Današnjim pohodom na „pragovima stradalih Zrinjana“, dajemo do znanja svima kako cijenimo njihovu žrtvu. Ponosni smo i Bogu zahvalni za njih, jer su na ovom blagoslovljenom mjestu svoju djecu učili Boga štovati i svoje mjesto i svoju zemlju voljeti. Posebice smo im zahvalni što su bili postojani i vjerni duhovnim, narodnim i obiteljskim korijenima u godinama kada su komunistički progoni bili „svetogrdno zatirani, brojčano umanjivani i nametnutim mûkom prešućivani“ (dr. Roščić). A mnogim stradalnicima iz toga vremena grobovi su ostali nepoznati. Posebice onima s Bleiburga i križnih putova, jer ta su stradanja kroz pola stoljeća bila negirana u historiografiji i proskribirana kao opasna tema o kojoj se nije smjelo govoriti.
Dobro je što se danas u slobodi ta tužna tragedija pretvara u svehrvatsku nacionalnu brigu, kako ne bi iščezla iz pamćenja ljudi. A pamćenje i spomen na žrtve nema ništa s vraćanjem u prošlost. I nema nakanu baviti se njihovim progoniteljima, ili, ne daj Bože, buditi strasti s osjećajima mržnje. Spominjanjem nastradalih nastoji se iskazati dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti. Tebe, oče, koji si i danas često „pritisnut, ali ne pritiješnjen, progonjen, ali ne napušten, obaran, ali ne oboren“, kojeg „tuku nove nevere i kiše“, i koji si zgrbljen svakim danom više, tebe koji usprkos svega toga stojiš „drito k’o kolona“, Isus tješi i osmišljava tvoju patnju, pa veli ne boj se! I vlasi su tvoje na glavi izbrojane. A svima nama, braćo i sestre, koji se u životu susrećemo s problemima, pitanjima, teškoćama i sumnjama evanđelje utješno odgovara: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni“.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
PRINT
