U izdanju Matice Hrvatske – Ogranak Bizovac objavljena je knjiga pod naslovom “Mama, ne vidim nebo” – priče o prekinutim vukovarskim djetinjstvima, odnosno o djeci poginuloj ili ubijenoj u Vukovaru tijekom Domovinskog rata, autorice Ani Galović. “Mama ne vidim nebo” knjiga je na koju Hrvatska čeka punih 29 godina.
Tijekom 2019. godine u široj hrvatskoj javnosti konačno se otvorila bolna i dva i pol desetljeća gotovo prešućivana tema pogibije i ubojstva djece u ratnom Vukovaru.
Iako se za neka imena poput Igora Kačića, u kontekstu najmlađe žrtve mučki ubijene na Ovčari, čulo, za većinu njih nitko osim obitelji, pa čak ni brojni Vukovarci, do sada nisu znali. Ovu dugo prešućivanu temu, autorica knjige, također o djeci, nažalost oboljeloj od karcinoma – “Dječak koji je volio prozore” – Ivanićanka Ani Galović širom je otvorila, prvo detaljno istraženom pričom o strašnom zločinu nad četverogodišnjom Martinom Štefančić ubijenom s bakom u Borovu selu tijekom okupacije 1992. godine, a ubrzo je javnosti predočila mučne priče o smrti još sedmero djece od kojih je samo jedno stradalo od granate – u Petrovcima, petogodišnji Boris Vaselek, a čak šestero ih je kao i Martina pogubljeno: Igor Kačić, Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog, sva trojica maloljetni dječaci usmrćeni na Ovčari; Igor Černok – četrnaestogodišnjak zarobljen u proboju nakon sloma obrane grada, usmrćen hladnim oružjem i bačen i zakopan u kanal pored marinačke njive gdje je i ekshumiran, te braća Pakšec, dvanaestogodišnji Damir i šesnaestogodišnji Dario, pogubljeni metkom u glavu iz blizine, nakon čega su bačeni u 15 metara dubok bunar na vukovarskom Sajmištu.
Višegodišnje mukotrpno istraživanje bolnih priča
Već nekoliko godina unatrag, Ani, mlada žena iz Ivanić Grada, po struci magistra filozofije i teologije, na svome blogu “Žute čizme” piše uglavnom nikada ispričane priče o braniteljima Vukovara. Istražujući različite teške i bolne teme, Ani Galović imala je snage uhvatiti se u koštac i s onom najbolnijom, kojoj se prije nje nitko nije detaljno posvetio, posebno ne na način na koji je to ona učinila – temom djece poginule tijekom borbenih djelovanja u Vukovaru i u mjesecima koji su uslijedili nakon toga.
Od početka Domovinskog rata prošlo skoro trideset godina. U tih trideset godina nije utvrđen točan broj djece ubijene tijekom opsade i okupacije Vukovara. Njihovi podaci ne postoje sistematizirani, s generalijama i okolnostima pogibije, a kamoli nešto više od toga. Ambiciozno bi bilo tvrditi kako je Ani Galović to učinila u potpunosti, ali je napravila ono najbliže moguće toj tvrdnji.
U knjizi “Mama ne vidim nebo”, ispričala je priče o trideset i četvero djece poginule tijekom borbenih djelovanja od posljedica granatiranja ili mučki ubijenih u ratnom zločinu koji je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti, posebno kada se odvija nad djecom. Kako bi došla do vjerodostojnih podataka, potpuno sama, uz podršku tek nekolicine prijatelja, bez ikakve logističke potpore, prikupila je podatke kojima bi se ponosili i oni iza kojih stoji cijeli operativni sustav.
Danonoćno istražujući, Ani je kontaktirala brojne institucije u Hrvatskoj, od koji su samo neke Ministarstvo branitelja, Memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata, Ispostava za zatočene i nestale Istok, Državni ured za statistiku, Savez udruga obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja i brojne druge, ali i u Srbiji, poput Fonda za humanitarno pravo Republike Srbije u Beogradu, Apelacioni sud u Novom Sadu itd., gdje je i odlazila u potrazi za informacijama.
Tim povodom razgovarala je i sa srpskim novinarima, umirovljenim novinarom “Borbe” Branislavom Gulanom, te pokojnim Dejanom Anastasijevićem, novinarom tjednika “Vreme”, kao i bivšim službenicima za istraživanje ratnog zločina poput Vladimira Dzure (Republika Češka), inspektorom za ratne zločine počinjene za vrijeme bitke za Vukovar tijekom 1991. godine pri Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu.
Direktno.hr
PRINT
