OTOČAC – Danas je sve počelo, s današnjim danom započela je VRO Oluja. Prema podatcima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Hrvatska vojska i specijalne policijske jedinice krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnicu dugu više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.
U 5 sati ujutro započela je akcija. Na početku je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac (na Velebitu) te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu.
Srpske snage su u jutarnjim satima toga dana granatirale Dubrovnik, Biograd na moru, Otočac, Gospić, Sisak i Sunju, potom su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj. U tima napadima stradali su civili i civilni objekti.
Ta je akcija bila nešto veličanstveno, nešto što se danas proučava na svjetskim vojnim učilištima jer je bojišnica bila izuzetno duga. Hrvatska je krenula u napad u više smjerova, što je iznenadilo dušmanske snage.
Kada Srbijanci i odmetnuti Srbi kukaju nad Olujom, a kukaju, trudeći se svim silama da je zatru, da se ne slavi, da se ne spominje, da je pretvore u zločin „neviđenih razmera“, da učine ovo ili ono, katkada se odaju, ne da Bog jeziku nego pravo, pa tako neki njihovi beogradski „istoričari“ rekoše da „Nikada nije bilo slabijeg i jadnijeg protivnika od vojske Republike Srpske Krajine, a Hrvati svoju pobjedu nad polunaoružanim, uglavnom starijim civilima, pretjeruju na takav način da je to neukusno. Nama Srbima zamjeraju što imamo mitove o pobjedama, ali mi smo se borili s turskim sultanima, austrijskim feldmaršalima, Hitlerovim generalima i oni su u svojoj pobjedi pobijedili Mileta Martića“. Eto, srpski narod ne bijaše nenaoružan, bijaše „polunaoružan“, uglavnom su to bili stariji „civili“ (sic!), pa provoditi Oluju nad njima je bilo – krajnje neukusno. Jer Hrvati napraviše Oluju poradi jednog „Mileta Martića“, neš ti heroja i vojskovođe. Tako oni sami i o sebi tepaju i obrazlažu što im se to dogodilo.
Sapienti sat!
M.K.
PRINT
