OTOČAC – Tijelovo je kao blagdan možda prava prigoda za progovoriti s temom ovoga članka, a to je enormno bacanje hrane u smeće. Statistika kaže da se u Hrvatskoj u smeće baci 400.000 tona hrane godišnje, ne 400.000 kilograma, već tona! Zastrašujuća je to brojka zbog svoje nezamislive veličine, ljudske oholosti, silovitosti, rasipništva, čak namjere da se hrana baca, koja vrijeđa samo po sebi. Jer bacati hranu je a što drugo nego veliki grijeh.
U molitvi Očenaša molimo „ (…) kruh naš daj nam danas (…), na blagdan Tijelova svećenik vjernicima pokazuje hostiju (kruh) i kalež s vinom i u Isusovo ime izgovara: "Ovo je moje tijelo" i "Ovo je moja krv". A mi, rasipnici, taj isti kruh svakidašnji tako nesmotreno bacamo u smeće. Kad se govori o kruhu, to se simbolički mora odnositi na bilo koju hranu.
Zašto u Hrvatskoj nije uređeno doniranje hrane, a ne da se baca? Iz jednostavna razloga što se Ministarstvo financija boji da bi trgovci hranom zlouporabljivali oslobađanje plaćana poreza na doniranu hranu, odnosno da bi se odjednom strahovito povećale količine „donirane hrane“. A toliko ima potrebitih, nezaposlenih, ljudi u nezavidnima životnim prilikama, onih kojima je svaka pomoć dobrodošla i bila zlata vrijedna.
Jedna Francuska je konsenzusom svih političkih stranaka donijela zakon kojim zabranjuje trgovcima bacanje i uništavanje hrane. Eto, hrvatski ribari su prisiljeni višak ribe bacati u more (galebovima i ribama) nego je podijeliti potrebitima, inače bi morali na nju platiti porez, a kad je bace u more ne moraju. Također je i Ministarstvo poljoprivrede oprezno oko donošenja novog pravilnika koji bi regulirao donaciju, odnosno spriječio bacanje hrane.
Čini se da će još mnogo puta sunce izići i zaći dok se u Hrvatskoj na primjeren način ne riješi problem i grijeh bacanja hrane.
M. Kranjčević
PRINT
